Časne i nečasne

Ruža Tomašić i ja gotovo da nikada ni o čemu nismo razgovarale. Ni o čemu nemamo isto mišljenje, ne dijelimo ista politička stajališta, ne zauzimamo se za iste političke vrijednosti. Dok sam ja snažno zagovarala europski put Hrvatske, Ruža Tomašić je i onda kad smo završili pregovore govorila da nije vrijeme za EU. O ulasku u Uniju na koljenima, o strancima i domaćima u našoj Domovini ona je govorila, a ja puno puta reagirala i obično bi to opet završilo raspravama o izdajicama i onima koji vole i ne vole Hrvatsku. Ono što sam pak uvijek isticala je činjenica da je Ruža Tomašić bila zaslužna za konačni uspjeh liste na kojoj je bila na izborima za Europski parlament. Da tamo nije bilo Ruže to ne bi bila pobjednička lista jer je Ruža Tomašić privukla respektabilan broj glasova desnice i izvojevala pobjedu.

I u predsjedničkim izborima Ruža je bila važan adut jer je baš ona s s ženom kandidatkinjom šetala Dolcem, sjedila na kavi i dala nedvojben signal ženama na desnici za koga svaka prava žena, majka i Hrvatica treba glasati. Ruža je uvijek bila predvidiva i unatoč euroskepticizmu, otišla u Europski parlament pri tom izjavivši i neke, ne baš lijepe stvari o meni.

No, sve to više nije dovoljno otkako se Ruža Tomašić odmetnula iz svog bišeg političkog jata. Nisu je baš puno štedjeli dojučerašnji parteri, stranački prijatelji, a osobito neprijatelji. No, ovog vikenda to je kulminiralo teškim uvredama i prijetnjama Ruži Tomašić. Njen bivši suradnik Pero Ćorić slao je poruke a Ruža ih lijepo pokazala novinarima: “Meni se možeš napušiti kao što i bi da sam htio…”, pisao je uvaženi zastupnik Ćorić europarlamentarki Tomašić uz salvu drugih uvreda, posebno ističući da je on sada vlast, a da ona odlazi.

Da, to je onaj ugledni zastupnik vladajuće većine koji je i član Vijeća za suradnju, nekog tijela Domoljubne koalicije i Mosta koje će Timu O. pripremati odluke tako da ovaj ne mora koristiti Google i slična pomagala u komuniciranju s građanima. Primivši poruke kakve samo gospoda mogu zamisliti i poslati ženi, gospođa Tomašić obratila se premijeru, predsjedniku Sabora, prvom pp Vlade i PRH. Svi su oni, naime, osim Tima O. od Ružinog političkog angažmana u nedavnoj prošlosti, imali lijepe koristi. Ruža je nosila glasove, davala preporuke i vukla desnicu da se ne rasipa pa je s pravom očekivala i kakvu-takvu zaštitu od nasilja.

No, kako je jučer konstatirala, nitko se od uvaženih nije oglasio. Ni javno ni tajno, da je utješi, ohrabri, ali još više i važnije, da glasno i jasno podvikne zbog seksizma, prostakluka i primitivizma. Zašto nisu, jasno je. Javnim prosvjedom protiv bahatog muškarca (koji je, još jučer, trčkarao za Ružom; o kako je to poznato), uznemirili bi Ćorića ali i Tepeša, bitne karike koalicije i vlasti. Jer, Ćorićev šef sada je g. Tepeš, potpredsjednik Sabora čak, koji se smješka dok oko njega viču ZDS i koji je već najavio kako ćemo “praviti hrvatsku djecu”.

Ne oglašava se, naravno, ni ona uz koju je Ruža Tomašić klipsala u kampanji uvjeravajući birače da je ta žena najbolji kandidat, a uz to i divna žena i majka. Ali, naime, kaj, i gđa. Tomašić je sve to, a još je bila i ikona desnice i ti su je dični muži i žene dizali u nebo. Sada, kad više nije “njihova”, nije u kolu, nema ni jedng zastupnika u Saboru koji bi mogao podebljati drhtureću vladinu većinu, Ružin integritet i ljudsko dostojanstvo nema tko braniti s te strane političkog života. I da, među političkim i donatorskim prijateljima onih od kojih je Ruža Tomašić tražila zaštitu i potporu su i oni koji, npr., vrijeđaju novinarke, etiketirajući ih kako se samo žene mogu etiketirati i poniziti.

Ali, nije to sve. Ima jedna druga žena, s druge strane političke pozornice, s kojom se također nikada nisam ni politički ni ljudski ljubila. Milanka Opačić koja mi je u Sabornici dobacivala “Nisi ti moja premijerka”, žena s kojom se čak i ne pozdravljam i ni o čemu relevantnom nikada nisam razgovarala. No, bila je ministrica i na odlasku su je ispratili s “nečasna odlazi, časna dolazi”. Jer je nova ministrica postala Bernardica Juretić, bivša časna sestra koja to već dugo nije. Parole kojima je dočekana i kojima je bivša ispraćena, Bernardica, dobra duša, popratila je smješkom, grljenjem i molitvama. Kao bivšoj časnoj sestri, bilo joj je normalno da se jednu drugu ženu etiketira nečasnom.

Neprekidno razmišljam, što jednu ženu svrstava među časne žene. Milanka Opačić nije bila dobra ministrica, nećemo je pamtiti po reformatorskim potezima, neće nedostajati ugroženima, ali je ta žena posvojila djevojčicu. Ako je tom djetetu život učinila boljim i radosnijim, dobro je i važno učinila jer na taj se čin ne odlučuju mnogi. Ako ni zbog čega drugog, zbog toga je gospođa Bernardica, ako ne ministrica Juretić, trebala i morala zamoliti one koji su je dočekali oduševljeno kao osobito časnu, i za čuvanje dostojanstva jedne druge žene. Trebala je upitati jasno i glasno, tko, kada i kako odlučuje koja je žena časna? I zašto se o časti razgovara samo kad su u pitanju žene pa ih se može vrijeđati i s desna i lijeva?

Registri i popisi izdajnika, ali i časnih i nečasnih žena, postaju svakodnevica. O svemu tome većina žena šuti, zamuknule su europarlamentarke, zastupnice u Saboru, vjernice, žene i majke, političarke i dužnosnice, nevladine udruge i mediji. Gospodin premijer, naravno, ne oglašava se ni na molbu Ruže Tomašić koja mu je pisala jer borba protiv nasilja ne spada u njegove “riforme”. Za žene ne vrijedi ona, draga mu, koju je promovirao i u Saboru: “Ako ne sada, kada!”.

Dakle, pišući o nečasnim ženama, stigla sam do našeg prvog muškarca (prvi gospodin je, jasno, nešto posve drugo). O premijeru govorim, opet, da, jasno. Jer, naš Tim nema vremena za ljudska prava, a kamoli za ljudska prava žena. Njemu i njegovim suradnicima i onima koji mu daju većinu u Saboru ne smetaju šajkača poklonjena ženi sve dok oni koji ih poklanjaju ne diraju i ne vrijeđaju njegovu i njihove žene. Sve dok njihovim ženama, majkama i kćerima nitko ne šalje poruke poput one koju je dobila Ruža Tomašić od svog dojučerašnjeg kolege, prijatelja, suradnika, muškarca, uvaženog zastupnika i domoljuba.

Pa se krug zatvara, a naša Ruža s početka priče bi, gle apsurda, zato što stajem na njenu stranu i prozivam one kojima je pisala (a oni šute jer im Ruža više nije važna), mogla biti svrstana u potencijalnu primateljicu kape koju su darovali “nečasnoj ženi” po kriterijima časnih muškaraca uz nečasno spominjanje silovanih žena.