Nula kao dobra vijest

Prošao je osmi ožujka. Nije bilo čuda od prigodnih okruglih stolova, primanja, slavljenja žena, majki i kraljica. Izostao je i prijem na Pantovčaku (barem ja nisam primjetila da je održan, a ako jest ja se ispričavam), bilo je tek nešto malo simboličnog prosvjeda i tom je danu došao kraj.

Dan poslije osmog ožujka zatvorena je tzv. balkanska ruta i naš je premijer to proglasio good vijestima za Hrvatsku. Jer nula izbjeglica i nula migranata dobra je vijest u kojoj se bez pogovora prihvaća i miluje pridjev “balkanski” iako je ministar vanjskih poslova jasno naredio da se to mora izbjegavati i da je sve to “Hrvatska i šire”. Ali, jasno, kad se balkanska ruta zatvara, onda nitko poklonjenom konju ne gleda u zube pa se bez straha barata Balkanom i balkanskim ushićenjem kako je to jako dobro i dobra vijest i šire.

Prigodno, sve se to događalo uz osmi ožujka pa su iza žice, tamo daleko, na nekoj tamo granici, ostale tisuće i tisuće izbjeglica (i migranata kako neki isključivo vole reći) među kojima i mnoge žene i mnoga mala djeca. Sasvim prigodno, tim ženama nitko nije čestitao Međunarodni dan žena jer tko bi se po kiši koja potapa probijao kroz blato, vodu, smeće i fekalije do razmočenih šatorčića u kojima pliva sve što ne bi smjelo plivati i svi su mokri i ne miriše po karanfilima, ružama, škampima, ali ni po svježem kruhu.

Žene izbjeglice, mlade i stare, koliko su već bile na putu do tog osmog ožujka? Kad su se i gdje mogle oprati, istuširati, promijeniti donje rublje? Žene će razumjeti o čemu govorim i što me užasava. Strašna je kazna svakoj ženi kad mora neoprana i mokra gacati po blatu jer je ženska fiziologija takva da se voda kao i zrak treba svaki dan, nekoliko puta i da se bez vode žena pretvara u samoj sebi neugodnu strankinju u roku jednoga dana. O tome razmišljam neprestano i divim se njihovoj sabranosti kad, samo zbog tog poniženja, ne urlaju do neba.

Zakrčeni i prljavi zahodi na koje se čeka u redu, neoprana kosa, neoprano tijelo, smrad, prljavština, hladnoća, doveli bi me do bjesnila. Ali, te žene, zagledane u daljinu, nekako smireno hrane djecu oskudnim nečim što imaju, pokušavaju osušiti odjeću, utopliti i najlonom, pronaći vatricu i lonac, zgrijati i utješiti. U moru otpadaka, svakovrsnog smeća, prljavšine i u moru očaja. Mnoge su od njih, putujući teško i sporo, stotinu puta bile promočene, s bolnim izljevima, grčevima, tražeći toaletni papir, uloške, pelene, sve ono što se mora mijenjati i desetak puta dnevno, a njima jezivo nedostaje. Ako su sve te potrepštine i uspjele ponijeti, sve je to u međuvremenu nestalo, potrošilo se, a ostala je potreba za toplom vodom, suhom i čistom odjećom i nepodnošljiva ovisnost o drugima. I tzv. dobrim ljudima.

Ne mogu, eto, ne mogu zamisliti očaj žena koje su majke i male i velike djece (svejedno), i supruge i kćeri i tješiteljice i organizatorice na tom putu bez kraja. Male i velike treba nahraniti. Gdje i kako peru bočice i dude? Kako ih iskuhavaju, dezinficiraju, gdje i kako griju mlijeko, čaj, imaju li dječje hrane ako ne doje, kako rješavaju problem pelena kojih nema? Što rade kad su djeca prehlađena, kad im curi nos, kad kašlju pod vedrim nebom Idomenija, umotani u najlonske vrećice dok po njima lijeva kiša? Kako izdržavaju te žene u toj kaljuži blata, bespomoćnosti i beznadnosti, često samo u mokrim i skorenim papučama koje se raspadaju?

Kako i gdje i kada peru kosu? Jer, da, mnogi političari koji odlučuju što je dobra a što loša vijest za nas vjerojatno ne vjeruju da i te i takve žene, bezimene, koje su u očima moćnika samo brojke, imaju potrebu oprati kosu, obući se čisto i izgledati pristojno i lijepo.

Male su im šanse pred predrasudama budući da mnogi na njih gledaju kao na one koje se nikada nisu ni prale ni češljale ni blistale u novom i savršeno čistom. Predrasude ubijaju gotovo kao oružje, a oružja su se te žene nagledale do bola.

Sjećam se tako, gledajući mokre i beznadne zbjegove ispred žice, Hrvatske u ratnim godinama. Kako su padali gradovi i sela na istoku pod čizmom okupatora, tako sam posvuda na slobodnom dijelu zemlje upoznavala prognanike i prognanice. Žene su svugdje gdje bi dolazile vapile za ulošcima, češljevima, čistom odjećom. Skupljali smo i pomagali, a žene su u izbjeglištvu nosile najteži teret. Okupljale su obitelj, čuvale ostatke doma, dostojanstvo i nadu. Nisu morale ležati u blatu, a opet su mnoge od njih bile očajne što moraju čekati na red za zahod, tuš, ručak ili mjesto pred televizorom u nekom prognaničkom naselju.

Hrvatska je u Domovinskom ratu položila sve ispite u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Otvarali su se hoteli, sportske dvorane, mnogi su građani u svoje domove primali prognane ljude. I iz Bosne i Hercegovine primili smo mnoge. Nisu nam smetali druga vjera i drugi običaji. Otvorili smo im granicu i srca, razumjeli smo ih. I baš za mnoge koji su izbjegli iz BiH, Hrvatska je bila tranzitna zemlja na putu prema zapadu.

I sama sam, kao novinarka, ispraćala vlakove za Njemačku, na još mirnije mjesto dok je u Hrvatskoj bjesnio rat. Ljeti 1992., nakon povratka s kolodvora gdje smo ispratili vlak u organizaciji njemačkog Crvenog križa, zapisala sam:

“Svi smo čekali da vlak konačno krene. A kad se to dogodilo, kad je kliznuo, polako i bez najave, svi smo se iznenađeni i preneraženi, trgnuli. Ljudi u vlaku i nas nekolicina na peronu. Sretan put, viknula sam. Zbogom, odmahivale su žene. Na jednom od prozora pojavila se djevojčica i pustila iz ruke bijeli balon. On je zaplovio prema mladom hrvatskom policajcu, a djevojčica je viknula iz vlaka koji je tutnjao sve brže i brže: ‘Ne zaboravi me!’ Mladić je uhvatio balon i zbunjeno mahnuo djevojčici u vlaku kojeg više nije bilo. Valjalo je hitati na radio, napisati vijest, završiti posao za taj dan. U studiju sam se gušila, teško čitajući vlastitom rukom napisane rečenice. ‘Ne zaboravi me’, odjekivalo je sa svih strana.”

Dio je to zapisa koji sam objavila u knjizi “Dobar dan, ovdje Hrvatski radio”. Moj je sin te ’92. bio još mali dječak i sjećam se kako sam, ispraćajući taj vlak, intenzivno mislila na njega. I kad su dolazili mali Vukovarci iz porušenog grada, uvijek sam u njima gledala i svoga sina. Svatko od nas roditelja vjerojatno, na neki način, osjeća zauvijek odgovornost i za drugu, tuđu djecu, suosjećajući s roditeljima koji strepe kao što i sami uvijek strepimo bez obzira jesu li djeca velika ili mala.

Zato sam, dan poslije osmog ožujka, s tjeskobom slušala kako je “nula migranata” i zatvaranje granica i tome slično, jako dobra vijest za nas.

Dok pišem, na Hrvatskom radiju čujem novinara koji se javlja s te zatvorene granice, tamo daleko. Kiša pljušti, kazuje novinar, a mnoga su mala djeca bosa i puno je bolesnih. Vidi, kaže, sedmogodišnjeg dječaka koji se probija u golemim ženskim cipelama s visokom petom. Jer drugih, valjda, na nekoj hrpi gdje je tražio, nije bilo.

Pa mislim, zamišljam, kako je njegovoj majci, ako je ima. Ali i ako nemaš djece, važno je imaš li srca, kao što to dosljedno pokazuje Angela Merkel. Žena. Jer kad prihvatiš da je zatvaranje granica, žica na granici i “nula migranata” dobra vijest, na pravom si putu da postaneš “nula od čovjeka”. Muškarac ili žena.

Oglasi

2 thoughts on “Nula kao dobra vijest

  1. Ljepo napisano, male stvari znaće sve kad nemaš ništa. Koliko smo god položili ispit 90tih s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH, ili čak i poplavama od prije par godina, toliko smo sada na istome pali. Narod se nije promjenio, moj imaginarni susjed je još uvijek ista osoba, voli svoju suprugu, djecu, domovinu, nedjeljom ide u crkvu. Pa ako se narod nije promjenio, a sada se prema izbjeglicama ponašamo, kako se već ponašamo, onda se očito nešto drugo promjenilo? Vlast možda? Ne toliko u političkom smislu kao u svijetonazoru, ovi na vlasti su na nju došli hraneći strahove tog mog imaginarnog susjeda s svim i svaćim. Od čirilice, preko povratka komunista do izbjeglica. Podsjeća me sve to na Bushevu Ameriku iza WTC s svim onim raznobojnim nivoima opasnosti koji su iskakali s vijesti….orange alert!!! Tako da za njih je ovo dobra vijest, zatvorena je ruta, izbjeglice više neće dolaziti u Hrvatsku…..udarna vijest…..nisu ni prije, samo su prolazile. A da i neki ostanu, zar smo tako poljuljani u nasoj vjeri da se bojimo islamizacije? Jer iz vijesti bi čovjek zaklucio da će par tisuća Sirijaca ako ostanu u Hrvatskoj preobratiti svih ostalih par milijuna na njihovu vjeru ili se tako brzo “razmnožiti” kao da su amebe a ne ljudi. Prije ili kasnije veći dio tih izbjeglica (isto kao 90tih) će se vratiti kući, pitanje koje nitko ne uzima previše ozbiljno je kakvu sliku će o nama oni ponjeti s sobom? Ta djeca, mladići, majke što sad u blatu stoje ispred neke ograde? Dali tretirajući ih kao stoku (jer to radimo) otvaramo mala vrata za neke nove lokalne ekstremiste da lako utjeću na njih za deset ili dvadeset godina, da se i oni u crnome s crnim zastavam postrojavaju na ulicama Damaska? Pali smo svi zajedno na ispitu humanosti i vjerojatno izgubili jednu zlatnu priliku da prekinemo neki krug mržnje, nepovjerenja i ksenofobije koji vlada sve više.

    P. S.
    Mislio sam opet napisati samo kratki komentar, ali svaki put me ponese tema, moja isprika, samo nastavite biti glas razuma, čak i za na prvi pogled male stvari koje to nisu.

    Liked by 2 people

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s