O pravdi

Haški sud jučer je oslobodio Vojislava Šešelja svih optužbi. On je, kako reče sudac, slobodan čovjek. Slobodan i nevin, tako misle dva suca tročlanog vijeća koji su svoje rekli. Iste sekunde predsjednik suda ustao je i otišao. Posao je bio završen, trebalo je hitati na ručak.

Šešelj je slobodan čovjek i može na izbore. Može što hoće. Može slobodno, kao slobodan čovjek širiti mržnju i poticati na zlo. Jer to mogu samo slobodni. Žrtve, ubijeni, masakrirani, na kolac nabijeni, ne mogu ništa. Oni nisu slobodni. Njih nema. Zato što su mrtvi. Samo živ čovjek, jasno, može biti slobodan. Živ čovjek sve može. Može se nadati i ako je osuđen, može tugovati, može čekati, može plakati, može biti zločinac ili junak, zao ili dobar. Samo živ čovjek može drugom živom čovjeku nanijeti zlo ili mu učiniti dobro. Jer je život sloboda.

A tolikim mrtvima i zaboravljenima, svi ti šešelji i taj Šešelj u tom su nedalekom i užasnom ratu oduzeli slobodu, a njihovim milima mir. Nije pravda samo spora, ona je često i nedostižna. Pravda može biti samo pravda, a ako to nije onda je nepravda. Jer, ni osuđeni Šešelj ne bi nikome vratio život, ali ni mir u obitelji zaklanih, mrcvarenih i silovanih. Osuda bi samo pomogla da živi osjete olakšanje i da se mrtvi sporije zaboravljaju.

Svi oni nevini koji su nemilosrdno potučeni, polako, kako vrijeme prolazi, gube u sjećanju imena i prezimena, pretvaraju se u brojke, brojke u statistike. Htjeli mi to priznati ili ne. Kad biste danas pitali npr. političare, vodeće, koliko je žrtava pronađeno u najvećoj masovnoj grobnici u Hrvatskoj, malo tko bi znao točan odgovor. I oko žrtava na Ovčari ne bi mnogi bili sigurni. Imena? Nitko se ne bi sjetio. Isto je sa Srebrenicom i svim drugim stratištima koja su ostala nakon zadnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Zato nevjerojatno perverzno zvuči konstatacija suda u Haagu kako nije postojala veza između Šešelja i dragovoljaca koji su ubijali, kako zločinačka propaganda nije zločin, kako su se naoružavali svi da sačuvaju “teritorije koje su smatrali svojima”, kako nije postojala zločinačka namjera u slanju dobrovoljaca i kako plan o velikoj Srbiji nije ništa loše.

To bi značilo da sud smatra kako je bilo normalno što je Šešelj ohrabrivao svoje orlove pred Vukovarom u opsadi jer je postojala opasnost da Vukovarci u okruženju, pod kišom granata, djeca, žene i starci, bolesni i izmučeni, gladni i iscrpljeni, prestrašeni i očajni, zaprijete Belim orlovima pa je bilo logično da je Šešelj lamatao pred Vukovarom svojom potporom onima koji su napadali žene, djecu i starce. Kad povijesne činjenice stavite u kontekst onoga što je izrekao sudac Antonetti, onda to ovako bolno i opasno izgleda.

U nevjerici zbog svega što je izrekao sudac u Haagu, čekali smo obraćanje hrvatskog državnog vodstva. Neki su dugo šutjeli, uvježbavajući političku točku za javnost, a premijer je dao izjavu usred Vukovara pa rekao, među ostalim, da je presuda: “poraz… ovaj, ovaj…” zamuckivao je Tim jer se nije mogao sjetiti o čijem se porazu radi. Pa se okrenuo onima iza sebe, a dobri gradonačelnik šapnuo je “tužiteljstva”. Pa je premijer rekao “tužiteljstva”. Dakle, poraz tužiteljstva. Na pitanje novinara još je premijer kazao “…ja se nadam da će tu Srbija reagirati” i da “Srbija treba reagirati u pozitivan smjer”. Što bi to trebalo značiti i što on od Srbije očekuje, novinari više nisu pitali jer je premijer prestao davati izjave. Samo rijetke televizije poslije su pustile originalnu izjavu premijera koji traži riječi i traži pomoć u traženju riječi. Na nekim TV izjava je bila uredno smontirana kao da riječi teku same od sebe, a ne kao da se traže pogubljene u nemoći. Bio je to lijep primjer montiranog procesa, tj. govora tj. priloga u Dnevniku. I bilo je tu nelagode baš zbog tih zapanjujućih vijesti iz Haaga koje su vapile za čvrstim i državničkim govorom u Hrvatskoj.

S najljepšim smješkom ikada, KGK je jučer izjavila da “danas molimo za žrtve” i da imamo “slobodnu državu koju nam nitko neće oduzeti”. I da joj vjerujemo da to s presudom neće završiti tako.

Kad se, naime, govori o glupim, poražavajućim i opasnim odlukama poput jučerašnje odluke haškog suda, normalno je da prevladaju emocije i da se ljudi ljute i da nikom nije do smijeha.

Danas, dan poslije presude, opet su novinari presreli premijera u Vukovarsko-srijemskoj županiji i pitali ga opet, što je i normalno, o presudi Šešelju i koracima koje će hrvatska vlast poduzeti. Kako je i najavljeno jučer. Premijer je rekao da je sve rekao jučer i “ne znam što bih još komentirao”.

A bilo bi itekako danas za komentirati i najaviti poteze Vlade, ako su o tome jučer u vrhu Vlade (i šire) razgovarali. Ali, danas nema nikoga u Vladi, svi su na putu, od Vukovara do Dubrovnika (i prvi i drugi pp su na putu). Gdje se to i kada dogovara strategija kad je i ministar vanjskih poslova na putu pa jedni s drugima i trećima nemaju kad sjesti i razmotriti ima li Hrvatska prostora za reakciju i neki suvisao prijedlog ili inicijativu. Pa se i jedni i drugi i treći snebivaju kad ih novinari, tako razasute, pitaju o izjavama onih drugih i trećih, a oni ne znaju što je tko rekao a kamoli mislio.

No, vrijeme je za podizanje rejtinga (onima kojima raste da raste još više, onima kojima pada da prestane padati) pa će sigurno biti vremena i za odlazak u emisiju najboljeg voditelja koji je jedini u Hrvatskoj ugostio zločinca Šešelja. Ne mora se on brinuti što mu je zabranjen ulazak u Hrvatsku kad postoji telefon, kao i u vrijeme predsjedničkih izbora, pa se neosuđen, nevin i slobodan Vojo može javiti i reći svoje uz odobravanje gosta koji je nedavno ponudio da se svi neistomišljenici bace s mosta.

Ali, to ne izaziva zgražanje kod onih koji se prigodno zgražaju nad presudom “harlekinu”. Pa kad zastupnik vladajućih, mostovac, danas kaže u Poligrafu da je hrvatska politika u prošlim godinama bila dodvornička i dilala dokumente Haagu, morao bi se okrenuti oko sebe, u tom krugu najboljih sinova i kćeri s kojima se udružio i promisliti tko je gdje i s kim bio u vrijeme kad su otvoreni arhivi predsjednika Tuđmana na Pantovčaku. I osuditi gostovanje Šešeljevo po hrvatskom medijskom prostoru.

Nažalost, i sramotna presuda raspirivaču mržnje i zlotvoru, nije mogla bez dvoličnosti i troličnosti. Najpogubniji efekt te nerazumne haške odluke bit će novo orgijanje mrzitelja kakvo smo već vidjeli jučer u Srebrenici. Nastavit će se talambasom svih onih koji, kao i oni, misle da su drugi i drugačiji nevrijedni. Tako da se sa sigurnošću može reći da je presuda Voji Š. novi udar na mir, stabilnost i prijetnja normalnim ljudima bez obzira kako se zvali i s koje od granica živjeli. Još više će ih se tjerati da šute i zašute u ime viših i svetih ciljeva koji mrziteljima, naravno, nisu sveti. Jer njima ništa nije sveto.

Zato oslobađajuća presuda Šešelju ne smije opstati. Tko sije mržnju, strah, prijetnje i zlo, tko huškanjem oslobađa demone, ne može biti i nije nevin.

Oglasi

One thought on “O pravdi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s