O suradnji premijera i Vlade

Ovaj tjedan bio je jedan od nezaboravnih političkih tjedana u povijesti Hrvatske. Politička kakofonija i destrukcija poprimile su nikad viđene oblike pa se ne mogu sjetiti primjera takvog niza paradoksalnih izjava, podmetanja, spinova, otvorenih napada, pucanja u vlastite redove i destrukcija koji bi ličili političkoj svakodnevici onih koji su odgovorni za državu.

I čini se da o Hrvatskoj, hrvatskim interesima i hrvatskim građanima zapravo nitko više i ne brine. Svaki dan otvaraju se novi obračuni među vladajućima koji ne ostvaruju obećano i nužno nego otvaraju nove i nove i nove frontove. Tutnji s Pantovčaka i iz Banskih dvora, ali udaraju žestoko i iz redova vladajućih zastupnika i klubova u Hrvatskom saboru. Tko je s kim u koaliciji i suradnji i tko u ovom trenutku nosi odgovornost za funkcioniranje institucija, nikako ne bi mogao razabrati neupućeni stranac koji bi banuo u Hrvatsku i tjedan dana pomno pratio izjave političara po novinama, televizijama i portalima.

Cijeli ovaj politički tjedan dodatno je osvjetlio pukotine i provalije, ali i poražavajuću nemoć vladajućih u provođenju malobrojnih odluka. Zato što tih, zajedničkih, čvrstih i nedvosmislenih odluka o bilo čemu, na bilo kojoj razini, zapravo i nema. Sva nemoć sklepane vlasti u Vladi, uz pritiske, pomoć i paktiranje s Pantovčakom, izašle su baš u svoj svojoj punini pod svjetlo dana.

Vladajući zastupnici u Saboru nisu glasali za prijedlog T. Oreškovića i K. Grabar Kitarović iako su Oreškovića baš oni birali, a za Grabar Kitarović navijali u kampanji. Na Odboru za nacionalnu sigurnost za Markića nije glasao ni prijatelj Ante Gotovine koji je o Markiću pak rekao sve najbolje pa ga tako posredno i preporučio. Oni, koji se prigodno uvijek rado slikaju s Gotovinom, nisu dakle glasali za Markića iako je on bio prijedlog i Grabar Kitarović koja se također u kampanji slikala s Gotovinom pa bi njegove lijepe riječi o predloženiku trebale sva domoljubna vrata otvarati.

U mučnim obrazloženjima zašto članovi Domoljubne koalicije nisu glasali za Markića, najjadnija je ona uvaženog zastupnika Hrebaka iz HSLS-a kojem je smetalo i francusko državljanstvo gospodina Markića, iako je Oreškovića (kojem u CV piše da je Canadian), zdušno podupro i za njega glasao u Saboru. Zašto je tada glasao? Zato što je izbor Oreškovića za premijera u Saboru značio ostanak i opstanak vladajućih zastupnika u Saboru. Da nisu izabrali Oreškovića kojeg je niotkuda doveo tada budući prvi pp Vlade, ne bi bilo Vlade pa bismo išli na nove izbore i tužni Hrebak opet bi morao strepiti nad svojom političkom sudbinom.

No, Oreškovića su izvukli iz šešira jer je Petrov nastojao biti dosljedan pa je tražio nestranačkog premijera. Iako je 6. 11. 2015. ovjerio kod javnog bilježnika da neće ni s kim, ni s lijevima ni desnima. Eto, danas baš obilježavamo šest mjeseci od tog politički povijesnog potpisa i jamstva o ostavkama ako bi Petrov i njegovi koalirali bilo s kim. Potpis kod javnog bilježnika ovjeren je, naravno, pečatom pa je povijesna koincidencija da je od svih najavljenih reformi Vlada provela samo tu o ukidanju pečata. A da to nikad i nisu obećavali.

Takav Petrov i takav Most bili su odlični partneri Domoljubnoj k. sve dok se činilo da će mostaši biti tek zbor metkovskih, omiških i inih mališana, zapravo zamišljenih malih od kužine koji će izvršavati što im gazda, koji nije mogao postati premijer, kaže. To da se veže političkog konja gdje gazda naredi, očekivalo se i od Oreškovića, nestranačkog premijera koji nije bio na izborima, koji ništa nije znao o Hrvatskoj, koji nije sudjelovao u obrani Hrvatske, ali je onima koji nas dijele na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku, bio najbolji kandidat za premijera kad se već drugačije nije moglo do vlasti.

Trebala je to biti vesela lutkarska predstava, ali su se lutke na svim brdima i u svim dolinama otele kontroli, tekst se izgubio, a režisera i dirigenata je sve više pa svi lupaju iz sve snage, svaki vođen svojom političkom zvijezdom vodiljom (koja, jasno, nije petokraka).

Prvi put imamo vladajuću većinu koja ne može izglasati zakon oko kojeg su se ipak uspješno dogovorili, ali se u međuvremenu nešto dogodilo pa evo, dva petka za redom vladajuća većina u Saboru ne vlada i ne donosi odluku da se Stipi Mesiću konačno oduzme ured. To je onaj isti Stipe koji je tada bio šef sadašnjem prvom pp Vlade kad se osvajao Pantovčak i kad su se pričali vicevi o Tuđmanu. Kvorum, naime, da bi glasali o zakonima i drugim odlukama, moraju uvijek osigurati vladajući zastupnici pa je politički nepametno za nedostatak kvoruma optuživati oporbene političare. Svaka vlast u Saboru budno, kao na zjenicu oka svoga, pazi uvijek na svoje i prebraja većinu u svakoj minuti svog postojanja.

Za nelagodu Sabora koji ne obnaša ulogu zakonodavca već drugi tjedan za redom, razlozi se pronalaze u činjenici što “ministri Alibegović i Marić nemaju još zamjenike” pa umjesto njih nema tko nazočiti glasanju u ime predlagatelja, tj. Vlade. To smo čuli od šefa najjačeg kluba među onima koji moraju osigurati nazočnost većine. Izvlačenje iz nelagode, isprika a zapravo otkriva još veću golotinju. Za gotovo četiri mjeseca, u osobito važnim ministarstvima još nisu izabrali zamjenike! A kad će, ne zna se. Tako se ne može raditi.

Mali partneri u Domoljubnoj k. sve više i sve češće otvoreno napadaju premijera ali i Most u cjelini. Još uvijek novi šef HSS-a prejasno šalje Oreškovića u Kanadu, Špika iz BUZ-a konsterniran je što ništa nije znao o odlasku u mirovinu sa 67 godina, resorna ministrica kaže da će to pogoditi tek našu djecu, ministar zdravstva najavljuje poskupljenje svega pa onda danas reterira i sve odgađa za jesen, a partneri mrmljaju. Neki, poput I. Kovačića iz Omiša jasno kažu što bi partneri i prijatelji trebali raditi dok D. Kosor izlazi iz partnerstva s Bandićem u Zagrebu, ali ostaje u partnerstvu na državnoj razini.

Vara se svatko tko misli da je moguće funkcionirati tako da se na lokalnoj razini ratuje, a na državnoj ljubuje. I malo veći ljubavnici su stradavali u takvim ratovima jer kad se tuče, tuče se do istrebljenja.

U svemu tome premijer ne vidi ništa što bi ga trebalo uzbuniti. On smatra da je normalno što jedan dio onih koji njega podupiru nisu glasali i za njegov prijedlog za šefa tajnih službi pa to on zove “demokracijom”. I normalno mu je da su za Markića onda glasali oni koji nisu glasali za njega kad se biralo premijera. On i danas tvrdi da nema nikakvih spoznaja o tome da je Lozančić prekršio zakon iako ga je KGK za to prozvala u furioznom monologu na javnoj televiziji.

Građani i dalje ne znaju zašto je Lozančić bio prisiljen otići, kršenje zakona nije dokazano, postupak protiv njega nije pokrenut, a premijer mu obećava mjesto u nekoj javnoj tvrtki kad je već odustao da mu bude savjetnik. Jer mu to nije dozvolila stranka koja ga je dovela pa ga sad članovi te stranke javno upozoravaju da se ne igra premijera jer da se tako nisu dogovorili. “Nema suradnje između premijera i Vlade”, rekao je naime zastupnik Dilber. Takvo što se još u povijesti hrvatskih Vlada nije čulo. Da premijer ne surađuje s Vladom kad premijer Vladu i vodi. Kad padne premijer, pada i Vlada.

Za to vrijeme više od 70% građana misli da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru, nakon samo više od 90 dana. Ali, koga briga. Premijer će se ovih dana dobro provesti u Splitu (čitam baš da je rekao kako je biti premijer “fantastično”), B. Petrov je valjda u Metkoviću, KGK u Budvi (“jugoistočno susjedstvo”), a za prvog pp se ovih dana i ne čuje. Tako je to u Hrvatskoj politici gdje se gotovo sve dovodi do apsurda. Tako da i braniteljski šator, preseljen u Vukovar, neki od poklonika šatora otvoreno uspoređuju s istovarenim smećem. A najdomoljubniji među dužnosnicima nisu bili ni u Okučanima ni u Borovu selu, ali tome ni mediji ni branitelji nisu prigovorili.

U svakom slučaju, sve što nas politički okružuje i tišti, baš je rijetko frustrirajuće. Ipak, nema nikog, dovoljno hrabrog, tko bi sve zbrojio i oduzeo i rekao: “Budimo pošteni prema građanima. Dame i gospodo, vrijeme je za istinu. Ovo nije good.”

I tu ću stati. Prigodno.

Oglasi

4 thoughts on “O suradnji premijera i Vlade

  1. U jednoj se sceni Jovica Brkić, koji se putem udruge Pravda godinama bori za obeštećenje vlasnika uništenih kuća, sastaje s Jadrankom Kosor i kaže joj kako bi volio da im se jednom netko ispriča i to, naglasio je, kao hrvatskim građanima. U tome je bilo neke pokornosti i molećivosti od kojih vas tuga hvata; čovjek kojem je nanesena nepravda, čija je obitelj mogla poginuti kad su mu dojučerašnji kolege postavili eksploziv i koji zastupa niz tako stradalih porodica, zamalo moli da nekome konačno može oprostiti. A Jadranka Kosor mu hladno odgovara: ‘Nitko vam to neće reći!’ To je bilo 2015., ona više nije bila bitna politička figura i što bi je koštalo da makar simbolički izgovori to što Brkić traži, umjesto iskazivanja nesnosne političke i ljudske bešćutnosti.

    Sviđa mi se

  2. Nije me bilo par dana u Hrvatskoj i u to vrijeme nisam ni čitao naše vijesti. Uđem u avion CroAirlinesa uzmem novine otvorim prvih par stranica, s njih kardinal propovijeda o štracama, PP obitelj ima financijsku dobit od komapanije s kojom se RH tuži…. Doktora se već razapelo na križ za smrt pacijenta bez zvanićne ostrage. Zatvorim novine i skoro izađem iz aviona. Na žalost svoje obaveze shvaćam ozbiljnije od “naše” Vlade iako su puno beznačajnije.
    Kod nas je sve nenormalno moralno i prihvatljivo. Namjesto da se ugledamo na recimo Engleze ili Šveđane mi ljubimo p……nekom Turskom sultanu koji nas je valjda jedini i htio posjetiti?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s