Hrvatska, naša Domovina

Hrvatska je naša Domovina. Za većinu nas, hrvatskih građanki i građana, kako sam već pisala, jedina. Nemamo druge. I ne želimo drugu. Stalo nam je do Hrvatske, stalo nam je da Hrvatska bude zemlja ugodna za život. Mala zemlja velikih mogućnosti. Zato što Hrvatska ima potencijal, što bi se reklo resurse, a i osvojila je sve najveće strateške ciljeve. Ušli smo u EU, otvorilo nam se tržište od preko 500 milijuna ljudi, a to znači da treba raditi i povećavati prostor za napredak. Kojeg nema bez dostojnog odnosa prema obrazovanju, svakom čovjeku, dostojnog poštovanja prava na drugačije mišljenje i uvažavanje drugog i drugačijeg. Za sve to, preduvjet je normalna, demokratska vlast koju čine oni koji znaju što hoće. Obrazovani, razumni, s iskustvom, sposobni okupljati, sposobni slušati i čuti.

Sve to, što se tiče vlasti, Hrvatska danas nema. To je ona ista zemlja s kraja pregovora za ulazak u EU, ali po mnogo čemu različita. S bitno narušenim unutarnjim dostojanstvom koje proizvodi kaotična, frustrirana, prevrtljiva, zajedljiva, osvetoljubiva i nemoćna vlast koja se svakim danom sve snažnije pretvara u putujuće kazalište s glumcima kojima nitko ne plješće, u rashodovanim kostimima i s raspadajućom scenografijom. To je vlast kakvu Hrvatska nije zaslužila i kakvu mnogi nisu ni mogli zamisliti prije izlaska na parlamentarne izbore, vlast koja je iskočila iz ustavnog okvira koji određuje zadaće vlasti.

Ne treba se više snebivati i čuditi, možda samo zdvajati. Ništa, od samoga početka komponiranja ovog novokomponiranog uratka, nije slutilo na dobro. Jer je od samoga početka formiranja parlamentarne većine u Saboru krenulo s nikad viđenim obratima, cendranjima, fingiranjima, optužbama, preskakanjem iz tabora u tabor, izmišljanjem, konfabuliranjem, svađama, opstrukcijama i podmetanjem. Počelo je i s prljavim vešom (priča oko Raškovića), nikad razjašnjenim obratima (Petrov na Pantovčaku), objedama o krađi pet do šest mandata (T. K.), prijetnjama (Ćorići), lažnim dosljednostima (D. Kosor o resetiranju) i tako redom. Mutila se prljava voda pa se ni musavi veš u njoj nije mogao prati.

Častili su jedni druge udbaškom i prošlošću u JNA, mali partneri poput HSP AS ili BUZ-ov šef bili su zaduženi za higijeničarska pospremanja Mosta. Premijer se sljubio s Petrovom pa se onda, kad mu se počela tresti stolica, prebacio onom koji ga je doveo.

Pojedini članovi Vlade, poput Hasanbegovića, doveli su nas na naslovnice svjetskih medija koji užurbano propituju što se to u Hrvatskoj događa. Oni pišu jednostavno i jasno što u Hrvatskoj mnogi ne vide i ne žele vidjeti. Carevi okolo hodaju goli a podanici se ustručavaju upozoriti na golotinju i ćudoređe pa i dalje lažu kako je carevo ruho blještavo i kako skladno prijanja uz isklesano tijelo.

Političko tijelo se, međutim, otromboljilo pa se jedva kreće i teško diše, pucajući po svim zglobovima. Za to vrijeme premijer nas je, braneći svog prvog pp (a istinskoga šefa), uspio uzrujati spominjanjem prolivene krvi i žrtve branitelja. Sve to izrekao je potpuno neprimjereno u kontekstu svog bespridržajnog podupiranja onoga koji mu je udahnuo premijerski život. Tim O. kaže: “Branitelji su se borili za demokraciju” i “Previše se krvi prolilo za ovu demokraciju”, a da zapravo ništa ne zna ni o braniteljima ni o demokraciji za koju su se oni borili. Jer nije bio u Hrvatskoj i nije bio s braniteljima. A i kakve bi to imalo veze s aferama i konzultanticama?!

Danas, kad je pobjegao iz Vlade, bez objašnjenja o otkazivanju sjednice, nije mislio na demokraciju za koju su se borili hrvatski branitelji?! Sigurno, ostavljajući zdravlje na ratištu, nisu sanjali premijera koji ignorira javnost, potpredsjednike Vlade koji si međusobno okreću leđa na Dan oružanih snaga i silne afere koje doslovce preplavljuju javnost iz dana u dan.

U međuvremenu, jučer su investitori jasno rekli da Hrvatska zapravo nema Vladu. I to je to. Nikakvi spinovi više ne prolaze. Zabava je završena, svjetla se polako gase. Samo s Pantovčaka ne dopire tutnjava ni zahtjevi ni pisma kakva su se pisala u veljači 2015. Za izlazak iz krize tada je KGK tražila ostavku premijera. Smatrala je kako je to najbolje što on može učiniti za Hrvatsku. Sad šuti, ne oglašava se o aferama zbog kojih se traži smjena stranačkog šefa s mjesta prvog pp Vlade, a kad se i pojavi pred novinarima ne mogu joj se postavljati pitanja. “Branitelji su se borili za demokraciju”, kako bi rekao Orešković, premijer u odlasku. A demokracija znači i odgovornost pred javnošću.

Tako izgleda Hrvatska početkom lipnja 2016. Ministar obrazovanja ignorira desetke tisuća građana kao i siromašne studente kojima nije isplaćivao stipendije. I on misli da su građani igračke, nedostojne njegovih konkretnih objašnjenja. O kandidatima za ustavne suce drugi put. Jer, gorčine i snebivanja za jedan blog je i previše. Nova poniženja tek slijede, valja se čuvati ogorčenja i bijesa.

Oglasi

One thought on “Hrvatska, naša Domovina

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s