Stoji grad

Kao da je jučer bio studeni 1991. Bila sam novinarka u Informativnom programu Hrvatskoga radija. U režiju 9 stizali su posljednji izvještaji Siniše Glavaševića i njegovih kolega. Nismo govorili da su posljednji, ali smo znali da je tako. Znao je i Siniša, znali su i najbliži mu suradnici kao što su znali i da će, ako neprijatelj uđe u grad, novinare među prvima tražiti.

U jednom od posljednih javljanja, u glasu i tonu Sinišinom, zvonilo je ogorčenje i razočaranje, ali straha nije bilo. Slušala sam ga posljednji put naslonjena na okvir vrata režije 9 i samo spuznula na pod. Od nemoći, jada, ljutnje i tuge suze su stizale jedna drugu u tišini.

Kasnije, tih dana, razgovarala sam s prognanicima iz Vukovara, uglavnom ženama i djecom smještenim u zagrebačkim hotelima. Djeca su se igrala a ja sam, nesmotreno, braneći se od zebnje i straha, konstatirala na glas kako je lijepo što nisu potišteni i što se igraju. Zastao je i pogledao me preozbiljno jedanaestogodišnji dječak, pogledom starca, i procijedio: “E, teto, kad bi ti znala kako je nama u duši”. Posramio me do kosti i bola.

Da, zapravo; nitko od nas koji nismo bili u Vukovaru kad je gorjelo nebo i zemlja ne zna stvarno kako su preživjeli izdržali i kako su preživjeli. Nitko ne zna kako je bilo u vukovarskoj bolnici osim onih koji su tamo spašavali živote i kojima su tamo spašavani životi.

Mnogih, koji bi o tome mogli govoriti u ovim danima, nema. Dugo već nema dr. Njavre, dragog prijatelja i liječnika koji mi je često pričao o tome kakve je sve nezamislive rane vidio i što je sve u tim nemogućim uvjetima uspio. I koliko dugo nije ni spavao ni jeo ni mislio ni o čemu osim o ljudima koji su bili na granici života i smrti. Samo je radio i radio. Poput Vesne Bosanac koja i danas, skromno i tiho, prebire po sjećanjima ako netko prigodno upita o tim danima u vukovarskoj bolnici.

Puno smo toga o Vukovaru i Vukovarcima zaboravili, a puno toga nikad i nismo znali. Deseci tisuća ljudi koji svakog 18. studenog dođu u Grad čuju općenito o stradanju, o patnjama, o junaštvu, o padu i dizanju. Malo kada i malo tko u ostalim danima govori o konkretnim i stvarnim ljudima koji su branili grad, vjerovali u njegovu nesalomljivost i voljeli ga na različite načine. Neki s oružjem, neki radom, neki samom činjenicom što su u Vukovaru ostali i dijelili sudbinu branitelja. Rijetko se u ostale dane svake godine govori o Marku Babiću ili o Blagi Zadri. Češće bi trebalo i o Pilipu Karauli, Ivanu Kovačiću ili Zoranu Šangutu. On je danas, doduše, na čelu važnog projekta u okviru kojeg je i Škola mira, ali se i o njemu relativno malo zna.

Sjećam se živo čudesnog 15. siječnja 1998. godine i svečanosti povodom završetka mirne reintegracije kad su ključevi Vukovara opet predani Hrvatskoj. Mnogo je toga i o tom danu izblijedilo u sjećanju, ostala je živa slika uz pjesmu o mladosti Vukovara. O svima onima kojih nije bilo, a morali su biti baš tamo jer su nam bili prevažni. Ta pjesma o mladosti Vukovara zalila je suzama cijelu dvoranu i od toga dana počelo se u Gradu obnavljati i u njega se vraćati.

Najljepše priče o ljubavi, žrtvi i nadi čula sam od Kate Šoljić, majke koja je izgubila četiri sina. O Vukovaru je često govorila, o svojoj djeci s jednakom ljubavlju, uvijek nekako prkosna i ponosna. I druga Kata, Katica Zadro, u svojim sjećanjima na supruga i sina sve nas je često okupljala, mirila i tješila.

Kao i Jozefina Varga koje se malo tko sjeti, iako se ona i danas sa svojih 95 godina sjeća svakog detalja ratnog Vukovara, ali i života prije i poslije strašnoga rata. Sin joj je ubijen na Ovčari, odveden je iz vukovarske bolnice i identificiran tek 2000. godine. Jozefina Varga zna tko je odgovoran za smrt njenoga sina ali se sa svime što joj je život donio i odnio pomirila i nevjerojatnom snagom oprala od mržnje. Čudesna je i nadnaravna snaga zbog koje je optimistična i pozitivna iako sad živi u domu, teško pokretna, ali žilavija i svježija od mnogih vukovarskih političara koji često i uzaludno samo zapomažu.

Uz Vukovar me veže i prijateljstvo s Tihomirom Purdom koji je uhićen na temelju fantomskih optužnica koje su stizale i stižu iz Srbije kao trajna odmazda i prema zatočenicima srbijanskih logora. Nakon pada Vukovara mnogi su branitelji pobijeni, a mnogi odvedeni u logore. Tamo su mučeni, silovani, prebijani i ubijani. Među njima je bio i Fred Matić kojem su kasnije, kad je postao ministar branitelja, njegovi suborci podigli šator pred ministarstvom, nezadovoljni njegovim odnosom prema braniteljima.

I da; priznajmo si, sjetimo se; proteklih godina na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u tom je gradu bilo i ponižavajućih scena i mučnih rasprava. Iako je uvijek kolona prema groblju kretala iz dvorišta bolnice, odjednom je svjesno politiziranje kolonu podijelilo, a premalo je bilo slabašnih glasova koji su se takvim podjelama odupirali. Podjele su ponižavale vukovarske žrtve, a svrstavanje među “naše” ili “njihove” pojačavalo je mučnu atmosferu i budilo strah, sram i tjeskobu.

Mnogi danas govore o poštovanju prema žrvi Vukovara i ističu zajedništvo u koloni sjećanja. Ali, treba upitati baš danas; je li ljubav prema Vukovaru bila i protivljenje podjelama na “vukovarsku” i “nevukovarsku” Hrvatsku? Je li ljubav prema Vukovaru i odricanje bilo kome da zapovijeda tko Vukovar voli najviše a tko ga manje ili uopće ne voli? Je li ljubav prema Vukovaru i da se na Dan grada ne izostavi poziv bilo kojem počasnom građaninu/građanki ako taj ili ta nije baš u tom trenutku po volji stranačkim šefovima? Je li ljubav prema Vukovaru da se cijeni i ono što su drugi nekoć napravili za Grad i onda ako i kad ti prvi put dolaziš u Kolonu sjećanja? I je li danas, 2016. godine, ljubav prema Vukovaru i to da poštuješ mišljenje drugih, okupljaš druge i drugačije, ispravljaš nepravde i ne manipuliraš stradalnicima? Je li ljubav prema Vukovaru i da oprostiš sinu Siniše Glavaševića ako je rekao ili napravio nešto nepotrebno, nepromišljeno ili neprihvatljivo? Je li ta ljubav i kad se javno zabrineš nad prijetnjama novinara danas, sjetivši se da su Sinišu Glavaševića i Branka Polovinu brutalno smaknuli na Ovčari (jer su bili novinari)? Je, sve je to ljubav prema Vukovaru i Vukovarcima koji su u danima zbog kojih im se klanjamo bili: što?! Bili su HRABRI LJUDI.

Sjećanja preplavljuju i obuzimaju. Na Ovčari kao i na mnogim drugim mjestima masovnih grobnica diljem Hrvatske, nalazi se jednostavno obilježje s golubicom. Na tom sam projektu radila s dr. Njavrom, kao i na spomeniku koji je postavljen na vukovarskom groblju. Tamo gdje gori vječna vatra. Sjećam se živo i ekshumacija najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata, s 938 pronađenih tijela. I identifikacije pod šatorima i pokopa nekoliko desetaka identificiranih svakog tjedna. Shrvan, nakon tih učestalih pokopa kojima smo nazočili, dr. Njavro je obolio.

U listopadu 1999. s V. Šeksom predložila sam u Saboru da se 18. studeni proglasi Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.

Predlažući tu odluku rekoh tada (26.10.1999). :“Tim se danom, dostojno i primjereno, odaje počast svim braniteljima koji su pridonijeli obrani i stvaranju Hrvatske. Vukovar je simbol slobode, dostojanstva, svega najboljeg što jesmo i što trebamo biti”.

Jučer, 17. studenog 2011. aktualni gradonačelnik Vukovara rekao je kako bi Vlada trebala odlučiti “hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti”. A sigurno zna da ni jedna Vlada ne može otvarati radna mjesta i zapošljavati ljude kao što ne može prisiliti ljude da se vrate ili da idu u kafiće u koje idu “oni drugi”. Ili da “naša” djeca ne idu radije u razred samo s “našom djecom”. Jasan stav o svim problemima na stolu i grada i svake hrvatske Vlade, učinit će i život u Vukovaru boljim i prosperitetnijim.

Vukovar nije samo simbol. To je živi grad u kojem ima i radosti i uspjeha i života, to je grad heroja kojem ne trebaju ni prevelike ni suvišne riječi 18.studenoga.

Vukovar živi i živjet će. O da! Jer je preživio i onda kad su mu namijenili da umre. A mi ćemo pamtiti i sjećati se jer “sjećanje je tajna izbavljenja”.

Kad bismo još nastojali od sutra biti i bolji ljudi, bilo bi to najviše što bismo mogli učiniti za Grad koji je spašavao Hrvatsku.

Oglasi

One thought on “Stoji grad

  1. Da, istina, novinare će prve tražiti. Zato su novinari Radio Dubrovnika JNA nazivali “četničkom vojskom” sve dok nisu došli na domak Grada a onda je strah proradio pa su ih počeli nazivati s JNA. Pokojnom Siniši svaka čast, ali većina ostalih novinara se okreće kako vjetar puše. Doslovno u svakom smislu. Ja osobno, o novinarima nemam dobro mišljenje. Jaca, pozdrav i puno zdravlja i sreće, i što manje okretanja u nazad

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s