O EU prije i poslije*

* Ovaj je tekst jučer objavljen u slovenskom Dnevniku, a ga ovdje ga objavljujem na hrvatskom uz dopuštenje uredništva.

Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenulo je proceduru izlaska iz EU. Nastupilo je otrežnjenje i zaprepaštenje i kod mnogih političara i kod mnogih građana. I u cijeloj EU i u Velikoj Britaniji. Znalo se da će se to dogoditi, mnogi kao da nisu vjerovali da će se to stvarno dogoditi. Ništa više neće biti kao prije pa se i broj europskih zvjezica smanjuje na 27, baš koliko ih je bilo kad je Hrvatska ulazila u zajednicu europskih država i naroda.

Europska unija slavi 60 rođendan, a počinje proces bez presedana za koji, i to je prava istina, još nitko zapravo ne zna kako će stvarno završiti. Uspoređuju to s razvodom braka koji donosi svađu, ljutnju i prezir, ali Brexit se s razvodom teško može usporediti. Jer se razvedeni više nikada ne moraju ni vidjeti ni čuti, dok će UK zauvijek ostati susjedstvo EU. I kad se riješe međusobne obveze, a kažu da se radi o oko 6o milijardi eura, ostat će brojna otvorena pitanja koja će dobivati nove dimenzije ovisno o ljudima koji će se smjenjivati na vlasti i u EU i UK. Hoće li nakon Brexita rasti ili slabiti euroskepticizam, hoće li se u procesu razdruživanja sve jednostavno riješiti, kakve se još neočekivane okolnosti mogu pojaviti; pa to nitko danas sa sigurnošću ne može tvrditi.

Razgrađivanje se događa prvi put u 60 godina postojanja EU i tek će vrijeme pokazati hoće li Unija jačati ili slabiti. I hoće li čvrsta građevina iz koje se izvlači jedan od temeljnih stupova i dalje stabilnšću i postojanošći odolijevati iskušenjima. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk rekao je: “Nema razloga da se pretvaramo da je ovo sretan dan.” A britanska premijerka May: “Napuštamo EU, ali ne napuštamo Europu”. Pa onda Tusk: “Već nam nedostajete…”

Preostale članice EU zaklinju se u zajedništvo, u zbijanje redova i zajedničku budućnost. A ta će biti na ispitu svakoga dana. Jer su članice EU tako slične a tako u mnogo čemu različite. Presedanski izlazak UK tako je otvorio novu stranicu u funkcioniranju zajednice država i naroda na europskom kontinentu u čijem će se ozračju sigurno razmatrati i ideje o proširenju.

A Srbija, koja je pregovore za EU relativno nedavno otvorila, baš je u vrijeme konačnog pokretanja Brexita, bila u završnici predsjedničkih izbora. Kao u mogućoj budućoj članici EU, čija bi zvjezdica opet mogla biti 28., važno je analizirati tko je pobijedio. Pobjednik Vučić, naime, zahvalio je Merkel, Putinu i Šešelju. Putin i Merkel su čelnici velikih država i naroda, a Šešelj je ništa, u prošlosti kao i danas huškač na zlo, mrzitelj i četnički vojvoda. Po zlu ga pamte u Hrvatskoj i BiH devedesetih, ali ga i danas Vučić pozdravlja i zahvaljuje mu kao što ga je 1995. pozdravljao s automatskom puškom u ruci na srpskim položajima iznad opkoljenog Sarajeva u kojem su svakodnevno ginuli civili, žene, djeca i starci.

Vučića Hrvati pamte osobito po govoru iz te iste ratne 95. kad je, boraveći u okupiranom hrvatskom gradu Glini (na sat vožnje od Zagreba), grmio o tome da taj kraj više nikada neće biti hrvatski, zagovarajući okupaciju dijela međunarodno priznate države Hrvatske kao gotovu i završenu stvar. Taj isti A.Vučić, učenik četničkog vojvode Šešelja, danas je novoizabrani predsjednik Republike Srbije i još je uvijek aktualni premijer. Ugledni srbijanski analitičar A. Korać rekao je neki dan da Vučić Srbiju vodi u jednopartijski sustav, a B. Tadić, bivši srbijanski predsjednik da je Vučić najautoritarniji političar nakon S. Miloševića. I mnogi drugi ugledni Srbi govore slično.

Činjenica je da je devedesetih godina prošlog stoljeća Vučić strasno promovirao velikosrpsku politiku koja je donijela nemjerljivo zlo i ljudske patnje na prostorima bivše Jugoslavije. Mnogi problemi jugoistoka Europe pa i njena nestabilnost i danas su posljedične metastaze te i takve politike koja je nagomilala nepovjerenje i mržnju. Istina, danas je Vučićeva stranka dio obitelji europskih pučana, najveće političke obitelji u EU kojoj pripada i hrvatski HDZ. I mnogi u europskim pučanima Vučića doživljavaju kao reformatora i zagovaratelja europski vrijednosti.

Razumljivo je to. Rat je daleko, a europski političari nisu bili ni u Vukovaru ni u Sarajevu ni u Srebrenici kad se tamo umiralo.

Zato valjda nitko i nije reagirao ni kad se na skupovima Vučićeve stranke pojavljivao Veselin Šljivančanin, nekoć oficir JNA, odgovoran za sudbinu branitelja i civila iz vukovarske bolnice, nakon pada Vukovara. Osuđen je u Haagu, a danas, kao slobodan čovjek, podupire Vučićev izbor za predsjednika RS. A to što je zagovarao i provodio major Šljivančanin nisu bile europske vrijednosti. Ubijanje nije europska vrijednost pa je šokantno prihvaćanje takve potpore predsjedniku države moguće buduće članice EU.

No, ljudi se mijenjaju i svakom čovjeku pa i političaru treba dozvoliti i u dobroj vjeri prihvatiti promjenu mišljenja i stava. Da, želimo da političari budu bolji i da na greškama uče. Ali, da bismo vjerovali onima koji su u ratovima bili među onima koji su ubijali i okupirali, mora tomu prethoditi kajanje, isprika i molba za oprost. Jer nam uvijek, kao opomena, zvoni ona stara: “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. I mali je vuk, vuk. Samo; vučić.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s