Monstrumi

U povijesnoj, prelijepoj Puli ovih se dana dogodilo neviđeno ubojstvo. Ubijen je trogodišnji dječak , ubila ga je vlastita majka uz pomoć četrnaestogodišnje djevojčice. Za ženu koja je dječaka rodila nevažno je koliko ima godina i kako se zove i što je radila i čime se bavila. Ta žena je sva svojstva žene i čovjeka izgubila; i ime i rod i broj, sve. Postala je nula, vrijedna samo svakog prezira i neizmjernog gađenja.

Nezapamćen zločin, neshvatljive okolnosti, jeza, tuga, bijes, mučnina. Hrvatska javnost je pretrnula, zanijemila, zastala; zaleđena u potpunom zaprepaštenju. Je li tako nešto uopće moguće i kako je to moguće, kako se to moglo dogoditi; zvone na uzbunu pitanja bez odgovora. Krše nemoćno ruke, mucaju, plaču, grcaju od nemoći i susjedi i sugrađani i novinari i nemarne institucije i svi mi usputni gledatelji strašnih vijesti po televizijama, potpuno onemoćali prihvatiti išta od detalja koji se pojavljuju u javnosti kao argumente koji bi pomogli da shvatimo i razumijemo kao bilo kakvu vrstu objašnjenja.

Naravno, kad se tragedija nepovratno dogodila i kad trogodišnjakov smijeh nitko ne može vratiti, u javnost su isplivale istine o tome da su mnogi znali kako je dječak bio zanemarivan, kako je često plakao i sam se igrao u parku bez nadzora, kako su mu po tijelu viđali modrice i ugrize i kako se moglo naslutiti da je nevoljen. Svi su sad najednom konsternirani, osobito oni koji su u tri godine djetetova života sve čuli, sve vidjeli i gotovo sve znali, ali nisu reagirali. Jer je u ovom našem svijetu otuđenosti sasvim normalno da nas se tuđe nevolje ne tiču i da nas plač tuđeg djeteta ne bode uvijek ravno u srce i da smno spremni okrenuti glavu jer je tako jednostavno jednostavnije.

Ipak, sigurno je da se u ravnodušnosti rijetko kod koga mogla i roditi pomisao da bi majka mogla nauditi svom malenom djetetu kojeg je u mukama rodila. Zato što su majke na poseban način s djetetom vezane od njegova začeća, jedno su tijelo u dva tijela, odmah su ljubav koja raste i povećava se.

Osjećaj tog prvog pokreta, lupanja nožicama, reakcije nerođenog djeteta na plač i smijeh, na tugu i na radost još u utrobi, to je ta privilegija, ta neprocjenjiva superiornost žena nad muškarcima koje ne preplavljuju takvi osjećaji sudbinske povezanosti i bliskosti s djetetom i prije njegova dolaska na svjetlo dana. Rađanje, prvi pogled, toplina, prvi san na grudima, to je ta riječima neizreciva i neobjašnjiva tajna života, neopisiva radost i ganuće kojom su žene osobito nagrađene. Prvi osmijeh, prvi zub, prvi dodir, prvo izgovoreno “mama” pretvaraju majčinu ljubav u jedinu bezuvjetnu ljubav bez ostatka, bez uvjeta, bez ograničenja. Kakva god djeca bila, u što god izrastala, majčina ljubav je jednako bezuvjetna, ljubav koja buja i ne jenjava ni u starosti. Uvijek je to ista briga; i s tri mjeseca, tri godine, trideset, šezdeset… Je li dijete jelo, je li zdravo, ušuškano, je li mu toplo, je li sretno i zadovoljno, ima li briga i je li voljeno.

I zato svijet stane kad majka ubije maleno dijete. Nikakv bijes, srdžba, ludilo, mahnitanje, nikakva bijeda, siromaštvo i zdvojnost ne mogu otvoriti vrata bilo kakvom opravdanju za ubojstvo djeteta. Trogodišnjak u Puli je ugušen i bačen u more, u ubojstvu je pomoglo drugo dijete, djevojčica od četrnaest godina. I za takav čin nema kazne. Ni pakao, ni zakoni, ni zatvor ni prezir ni gađenje, ništa tu ne može biti prava i dovoljna kazna. Ostaje vječno neodgovoreno pitanje zašto u tom kobnom trenutku nije zadrhtala majčina ruka, kako bjesnilo nije otopio djetetov pogled u kojem su strah i ljubav bili pomiješani u jedno.

Naravno da je i Denisova smrt, a Denis se zvao dječak kojeg je ubila vlastita majka, opet otvorila rasprave o nasilju općenito i o nasilju u obitelji. O svim onim vriskovima iza zatvorenih vrata, o užasima koji se događaju tamo gdje bismo morali biti najzaštićeniji; u vlastitom domu.

Nekako u isto vrijeme, bombaš samoubojica, mladić, raznio se i ubio djecu nakon koncerta u Manchesteru. Bila je to strašna bol za obitelji, bol koju smo svi razumjeli. Najmlađem djetetu, djevojčici Saffie bilo je osam godina. Britanski BBC u komentaru je naglasio: “Izabrao je mlade i ranjive jer je znao da su oni naša osjetljiva točka. Teroristi, pokušavajući nas podijeliti i terorizirati, za  mete izabiru ono što nam je najdraže. Našu djecu. Našu budućnost.”

Smrt djece ljudi teško podnose u trenutku kad stignu tako strašne vijesti i kad se zaprepaštenje razlije po medijima i svakidašnjici. Ali, nažalost i takvi događaji koji nas najviše pogode i zbliže u tuzi i zbog kojih zastanemo preneraženi, prebrzo padaju u zaborav. Ne marimo i ne učimo, kao da nam je svejedno.

Sjećate li se još četvorogodišnjeg Aylana, izbjegličkog djeteta koje se 2015. utopilo na turskoj obali? Sjećate li se tog tjelešća u crvenoj majici i plavim hlačicama, licem zaronjenim u pijesak? Da, da, prebrzo zaboravljamo a pouke ne izvlačimo. Utjeha možda može biti nada da za malene i nevine Denise, Saffie i Aylane postoji poseban dio raja u kojem će se naći i držati za ruke bdijući nad svima grešnima koji nismo reagirali ili smo zaboravili.

Oglasi

One thought on “Monstrumi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s