Monstrumi

U povijesnoj, prelijepoj Puli ovih se dana dogodilo neviđeno ubojstvo. Ubijen je trogodišnji dječak , ubila ga je vlastita majka uz pomoć četrnaestogodišnje djevojčice. Za ženu koja je dječaka rodila nevažno je koliko ima godina i kako se zove i što je radila i čime se bavila. Ta žena je sva svojstva žene i čovjeka izgubila; i ime i rod i broj, sve. Postala je nula, vrijedna samo svakog prezira i neizmjernog gađenja.

Nezapamćen zločin, neshvatljive okolnosti, jeza, tuga, bijes, mučnina. Hrvatska javnost je pretrnula, zanijemila, zastala; zaleđena u potpunom zaprepaštenju. Je li tako nešto uopće moguće i kako je to moguće, kako se to moglo dogoditi; zvone na uzbunu pitanja bez odgovora. Krše nemoćno ruke, mucaju, plaču, grcaju od nemoći i susjedi i sugrađani i novinari i nemarne institucije i svi mi usputni gledatelji strašnih vijesti po televizijama, potpuno onemoćali prihvatiti išta od detalja koji se pojavljuju u javnosti kao argumente koji bi pomogli da shvatimo i razumijemo kao bilo kakvu vrstu objašnjenja.

Naravno, kad se tragedija nepovratno dogodila i kad trogodišnjakov smijeh nitko ne može vratiti, u javnost su isplivale istine o tome da su mnogi znali kako je dječak bio zanemarivan, kako je često plakao i sam se igrao u parku bez nadzora, kako su mu po tijelu viđali modrice i ugrize i kako se moglo naslutiti da je nevoljen. Svi su sad najednom konsternirani, osobito oni koji su u tri godine djetetova života sve čuli, sve vidjeli i gotovo sve znali, ali nisu reagirali. Jer je u ovom našem svijetu otuđenosti sasvim normalno da nas se tuđe nevolje ne tiču i da nas plač tuđeg djeteta ne bode uvijek ravno u srce i da smno spremni okrenuti glavu jer je tako jednostavno jednostavnije.

Ipak, sigurno je da se u ravnodušnosti rijetko kod koga mogla i roditi pomisao da bi majka mogla nauditi svom malenom djetetu kojeg je u mukama rodila. Zato što su majke na poseban način s djetetom vezane od njegova začeća, jedno su tijelo u dva tijela, odmah su ljubav koja raste i povećava se.

Osjećaj tog prvog pokreta, lupanja nožicama, reakcije nerođenog djeteta na plač i smijeh, na tugu i na radost još u utrobi, to je ta privilegija, ta neprocjenjiva superiornost žena nad muškarcima koje ne preplavljuju takvi osjećaji sudbinske povezanosti i bliskosti s djetetom i prije njegova dolaska na svjetlo dana. Rađanje, prvi pogled, toplina, prvi san na grudima, to je ta riječima neizreciva i neobjašnjiva tajna života, neopisiva radost i ganuće kojom su žene osobito nagrađene. Prvi osmijeh, prvi zub, prvi dodir, prvo izgovoreno “mama” pretvaraju majčinu ljubav u jedinu bezuvjetnu ljubav bez ostatka, bez uvjeta, bez ograničenja. Kakva god djeca bila, u što god izrastala, majčina ljubav je jednako bezuvjetna, ljubav koja buja i ne jenjava ni u starosti. Uvijek je to ista briga; i s tri mjeseca, tri godine, trideset, šezdeset… Je li dijete jelo, je li zdravo, ušuškano, je li mu toplo, je li sretno i zadovoljno, ima li briga i je li voljeno.

I zato svijet stane kad majka ubije maleno dijete. Nikakv bijes, srdžba, ludilo, mahnitanje, nikakva bijeda, siromaštvo i zdvojnost ne mogu otvoriti vrata bilo kakvom opravdanju za ubojstvo djeteta. Trogodišnjak u Puli je ugušen i bačen u more, u ubojstvu je pomoglo drugo dijete, djevojčica od četrnaest godina. I za takav čin nema kazne. Ni pakao, ni zakoni, ni zatvor ni prezir ni gađenje, ništa tu ne može biti prava i dovoljna kazna. Ostaje vječno neodgovoreno pitanje zašto u tom kobnom trenutku nije zadrhtala majčina ruka, kako bjesnilo nije otopio djetetov pogled u kojem su strah i ljubav bili pomiješani u jedno.

Naravno da je i Denisova smrt, a Denis se zvao dječak kojeg je ubila vlastita majka, opet otvorila rasprave o nasilju općenito i o nasilju u obitelji. O svim onim vriskovima iza zatvorenih vrata, o užasima koji se događaju tamo gdje bismo morali biti najzaštićeniji; u vlastitom domu.

Nekako u isto vrijeme, bombaš samoubojica, mladić, raznio se i ubio djecu nakon koncerta u Manchesteru. Bila je to strašna bol za obitelji, bol koju smo svi razumjeli. Najmlađem djetetu, djevojčici Saffie bilo je osam godina. Britanski BBC u komentaru je naglasio: “Izabrao je mlade i ranjive jer je znao da su oni naša osjetljiva točka. Teroristi, pokušavajući nas podijeliti i terorizirati, za  mete izabiru ono što nam je najdraže. Našu djecu. Našu budućnost.”

Smrt djece ljudi teško podnose u trenutku kad stignu tako strašne vijesti i kad se zaprepaštenje razlije po medijima i svakidašnjici. Ali, nažalost i takvi događaji koji nas najviše pogode i zbliže u tuzi i zbog kojih zastanemo preneraženi, prebrzo padaju u zaborav. Ne marimo i ne učimo, kao da nam je svejedno.

Sjećate li se još četvorogodišnjeg Aylana, izbjegličkog djeteta koje se 2015. utopilo na turskoj obali? Sjećate li se tog tjelešća u crvenoj majici i plavim hlačicama, licem zaronjenim u pijesak? Da, da, prebrzo zaboravljamo a pouke ne izvlačimo. Utjeha možda može biti nada da za malene i nevine Denise, Saffie i Aylane postoji poseban dio raja u kojem će se naći i držati za ruke bdijući nad svima grešnima koji nismo reagirali ili smo zaboravili.

O EU prije i poslije*

* Ovaj je tekst jučer objavljen u slovenskom Dnevniku, a ga ovdje ga objavljujem na hrvatskom uz dopuštenje uredništva.

Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenulo je proceduru izlaska iz EU. Nastupilo je otrežnjenje i zaprepaštenje i kod mnogih političara i kod mnogih građana. I u cijeloj EU i u Velikoj Britaniji. Znalo se da će se to dogoditi, mnogi kao da nisu vjerovali da će se to stvarno dogoditi. Ništa više neće biti kao prije pa se i broj europskih zvjezica smanjuje na 27, baš koliko ih je bilo kad je Hrvatska ulazila u zajednicu europskih država i naroda.

Europska unija slavi 60 rođendan, a počinje proces bez presedana za koji, i to je prava istina, još nitko zapravo ne zna kako će stvarno završiti. Uspoređuju to s razvodom braka koji donosi svađu, ljutnju i prezir, ali Brexit se s razvodom teško može usporediti. Jer se razvedeni više nikada ne moraju ni vidjeti ni čuti, dok će UK zauvijek ostati susjedstvo EU. I kad se riješe međusobne obveze, a kažu da se radi o oko 6o milijardi eura, ostat će brojna otvorena pitanja koja će dobivati nove dimenzije ovisno o ljudima koji će se smjenjivati na vlasti i u EU i UK. Hoće li nakon Brexita rasti ili slabiti euroskepticizam, hoće li se u procesu razdruživanja sve jednostavno riješiti, kakve se još neočekivane okolnosti mogu pojaviti; pa to nitko danas sa sigurnošću ne može tvrditi.

Razgrađivanje se događa prvi put u 60 godina postojanja EU i tek će vrijeme pokazati hoće li Unija jačati ili slabiti. I hoće li čvrsta građevina iz koje se izvlači jedan od temeljnih stupova i dalje stabilnšću i postojanošći odolijevati iskušenjima. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk rekao je: “Nema razloga da se pretvaramo da je ovo sretan dan.” A britanska premijerka May: “Napuštamo EU, ali ne napuštamo Europu”. Pa onda Tusk: “Već nam nedostajete…”

Preostale članice EU zaklinju se u zajedništvo, u zbijanje redova i zajedničku budućnost. A ta će biti na ispitu svakoga dana. Jer su članice EU tako slične a tako u mnogo čemu različite. Presedanski izlazak UK tako je otvorio novu stranicu u funkcioniranju zajednice država i naroda na europskom kontinentu u čijem će se ozračju sigurno razmatrati i ideje o proširenju.

A Srbija, koja je pregovore za EU relativno nedavno otvorila, baš je u vrijeme konačnog pokretanja Brexita, bila u završnici predsjedničkih izbora. Kao u mogućoj budućoj članici EU, čija bi zvjezdica opet mogla biti 28., važno je analizirati tko je pobijedio. Pobjednik Vučić, naime, zahvalio je Merkel, Putinu i Šešelju. Putin i Merkel su čelnici velikih država i naroda, a Šešelj je ništa, u prošlosti kao i danas huškač na zlo, mrzitelj i četnički vojvoda. Po zlu ga pamte u Hrvatskoj i BiH devedesetih, ali ga i danas Vučić pozdravlja i zahvaljuje mu kao što ga je 1995. pozdravljao s automatskom puškom u ruci na srpskim položajima iznad opkoljenog Sarajeva u kojem su svakodnevno ginuli civili, žene, djeca i starci.

Vučića Hrvati pamte osobito po govoru iz te iste ratne 95. kad je, boraveći u okupiranom hrvatskom gradu Glini (na sat vožnje od Zagreba), grmio o tome da taj kraj više nikada neće biti hrvatski, zagovarajući okupaciju dijela međunarodno priznate države Hrvatske kao gotovu i završenu stvar. Taj isti A.Vučić, učenik četničkog vojvode Šešelja, danas je novoizabrani predsjednik Republike Srbije i još je uvijek aktualni premijer. Ugledni srbijanski analitičar A. Korać rekao je neki dan da Vučić Srbiju vodi u jednopartijski sustav, a B. Tadić, bivši srbijanski predsjednik da je Vučić najautoritarniji političar nakon S. Miloševića. I mnogi drugi ugledni Srbi govore slično.

Činjenica je da je devedesetih godina prošlog stoljeća Vučić strasno promovirao velikosrpsku politiku koja je donijela nemjerljivo zlo i ljudske patnje na prostorima bivše Jugoslavije. Mnogi problemi jugoistoka Europe pa i njena nestabilnost i danas su posljedične metastaze te i takve politike koja je nagomilala nepovjerenje i mržnju. Istina, danas je Vučićeva stranka dio obitelji europskih pučana, najveće političke obitelji u EU kojoj pripada i hrvatski HDZ. I mnogi u europskim pučanima Vučića doživljavaju kao reformatora i zagovaratelja europski vrijednosti.

Razumljivo je to. Rat je daleko, a europski političari nisu bili ni u Vukovaru ni u Sarajevu ni u Srebrenici kad se tamo umiralo.

Zato valjda nitko i nije reagirao ni kad se na skupovima Vučićeve stranke pojavljivao Veselin Šljivančanin, nekoć oficir JNA, odgovoran za sudbinu branitelja i civila iz vukovarske bolnice, nakon pada Vukovara. Osuđen je u Haagu, a danas, kao slobodan čovjek, podupire Vučićev izbor za predsjednika RS. A to što je zagovarao i provodio major Šljivančanin nisu bile europske vrijednosti. Ubijanje nije europska vrijednost pa je šokantno prihvaćanje takve potpore predsjedniku države moguće buduće članice EU.

No, ljudi se mijenjaju i svakom čovjeku pa i političaru treba dozvoliti i u dobroj vjeri prihvatiti promjenu mišljenja i stava. Da, želimo da političari budu bolji i da na greškama uče. Ali, da bismo vjerovali onima koji su u ratovima bili među onima koji su ubijali i okupirali, mora tomu prethoditi kajanje, isprika i molba za oprost. Jer nam uvijek, kao opomena, zvoni ona stara: “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. I mali je vuk, vuk. Samo; vučić.

Ovo je slobodna zemlja

Da je ovo slobodna zemlja čuli smo ovih dana iz usta jednog od najodgovornijih dužnosnika. Pa ću tu okolnost iskoristiti u pisanju pisma poznatom i u svijetu priznatom hrvatskom znanstveniku Ivanu Đikiću kojem je sloboda da zauvijek ode iz hrvatske znanosti apsolutno zajamčena. S nadom da me sloboda koju ću iskoristiti u slobodnoj zemlji neće koštati anonimnih pisama o tome kako ne volim svoju zemlju, slobodno pišem, dakle:

Poštovani gospodine Đikiću,

otkako ste napisali posljednje pismo kojim ste se oprostili od znanstvenog rada u Hrvatskoj, ne prestajem misliti o razlozima zbog kojih ste uopće i pisali, ali i posljedicama tog i drugih vaših pisama hrvatskoj javnosti i visokim dužnosnicima. Posljedica nema, one se ni na prste jedne ruke ne mogu nabrojati jer prevladava ravnodušnost svekolike javnosti (u komentarima po portalima i medijima), javnosti koja odmahuje rukom, vođena onom tupom: “Koga nema, bez njega se može”. To vam je između svih redova poručeno i u nonšalantnoj izjavi kojom ste otpraćeni kako je ovo “slobodna zemlja” iz koje svatko može slobodno otići.

Jasno, svatko je slobodan i svi su slobodni pa mogu izgorjeti u polemici, ići i otići i više se ne vratiti, a vi ste, kažu, krivo razumjeli raspravu u Saboru jer ste tamo negdje daleko pa ne razaznajete dobro što je na stvari. A i niste zapravo dobili nikakve izbore, kako je već u nekim poukama rečeno. I time je ta priča, što se tiče odgovornih za vaš odlazak, završila.

Završila je vaša priča i što se tiče oporbe, poštovani gospodine Đikiću. Pokrenuli su postupak smjene ministra obrazovanja zbog plagiranja, a za tu se raspravu, uz dva-tri časna izuzetka, nisu temeljito pripremili pa su lamatali općim frazama i bez pravog političkog govora kojim bi bar javnost uvjerili u ono što je pak notorna znanstvena činjenica. O tome svjedoči i muk nekih sveučilišnih profesora/ica visokopozicioniranih u redovima oporbe koji još uvijek imaju i međunarodne planove, ali i činjenica da šef HNS-a, stranke koja je na smjeni ministra prvotno pokušavala zaraditi rast rejtinga, nije došao na glasovanje o opozivu. To govori o jačini motiva i “pravednoj” borbi do posljednjeg daha, atoma snage i argumenta u raspravi o čestitosti u znanosti. Jer, aktualna vlast koja brani ministra je zaista vlast a ta se vlast uvijek može, je li, i presložiti. Pa nije loše zauzeti poziciju “ni luk jeo ni luk mirisao” u glasanju e da bi i politički vuk bio sit, a političke koze ostale cijele. Kao uvijek, u skladu s političkim običajima u slobodnoj zemlji što vi, gospodine Đikiću, ovako eksternalizirani, dakako, nikako ne razumijete.

Istini za volju, kao što je rečeno, mnogi od zastupnika koji su tražili smjenu ministra jednostavno su posezali za vašim mislima u pismima i javljanjima na TV kojima ste se izložili i navukli bijes onih koji vas i danas vrijeđaju u komentarima. Pokrivali su se vašim analizama, vašim podacima i vašom hrabrošću, dodatno vas izlažući. Umjesto da su smislili svoje rečenice u koje bi prelili svoje misli, svoje stavove, političku jasnoću i hrabrost. Vašim su imenom mahali kao barjakom ali se, mnogi, nisu upustili u ozbiljno proučavanje činjenica o kojima ste progovorili. Bitka je završila, barjak skinut s jarbola.

Znam da ste naučili drugačije, znam da vam je normalno iznijeti svoj stav bez kalkuliranja i bez straha, ali krivo ste u ovom slučaju pretpostavili. Naime, više puta ste pisali i govorili kako ste s g. predsjednikom Vlade razgovarali i kako ste se, zapravo, oko suštine problema razumjeli i složili. Govorili ste i kako vjerujete da će se sve to izneseno u tete a tete razgovorima uskoro razaznati i u odlukama o plagiranju prvog među ministrima. I tu ste se prevarili kao što ste se prevarili očekujući odgovore na pisma koja ste pisali predsjednicima Sabora i Vlade. Vi, naime, dosta naivno, smatrate da je normalno da se na pisma odgovara, a da dijalog podrazumijeva i pitanja i odgovore pa i promjenu stajališta.

Kod nas to, vidite, često nije tako. Još će se malo o dokazanom ili nedokazanom plagijatu ministra obrazovanja i znanosti pisati po marginama (sic!) i u fusnotama (sic!), ali vam je već jasno i zaključno poslana poruka o tome da vam je slobodno otići jer je ovo slobodna zemlja (šic! a ne sic!) pa na to više nećemo gubiti vrijeme jer imamo važnijih pitanja za rješavanje. Kao što je formiranje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Jer je u Hrvatskoj i dalje ploča sa ZDS u Jasenovcu “delikatno” pitanje pa su zbog takvog stava židovske organizacije bojkotirale obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta.

Konačno, na konferenciji za slobodno odabrane novinare, gospođa predsjednica koja se i dalje nije preselila iako je obećala, na pitanje o vašem odlasku iz hrvatske znanosti zbog ignoriranja problema plagijata jasno kaže kako joj je žao kad ljudi odlaze iz Hrvatske bio to “Đikić ili druga mlada osoba”. Pa je nastavila o nužnosti poticanja optimizma, o vjeri u sebe i svoju državu, o nedostatku zavarivača u Hrvatskoj, o zanimanjima koja nisu cijenjena i tako dalje, sve u odgovoru na pitanje o vašem slobodnom odlasku, a da vas imenom više nije spomenula.

Možda bi vas netko i zadržavao da ne odete sa svojim znanstvenim potencijalom koji je u službi čovječanstva, da ste, eto, zavarivač. S tim da itekako razumijem problem nedostatka zavarivača u hrvatskoj brodogradnji i toj se profesiji klanjam do poda jer rade težak posao za koji se traže posebne vještine i znanje. Stvar je u tome, naime, da bismo se i za Đikiće i za zavarivače trebali boriti i nuditi im najbolje uvjete za rad i ostanak.

Poštovani gospodine Đikiću, puno bi se još moglo pisati o svemu što ste pisali i čemu ste se nadali. Igrom slučaja, zahvaljujući vlastitim pismima, bolje ste upoznali Hrvatsku, slobodnu zemlju. Pa naši su zastupnici u Ustavni sud birali i plagijatore i ljude koji su se po inozemstvu lažno predstavljali. Pa mi u DIP-u imamo čovjeka koji je u nekim istragama rekao da je primio neki novac na nekom parkiralištu. Pa mi imamo Povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa čije se odluke žestoko politički kvalificiraju od politički trenutačno jakih persona. Pa mi u Saboru imamo i to Etičko tijelo, povjerenstvo, što li, koje većini političara baš ništa ne znači iako ga je birao sam taj Sabor kojem odgovara Vlada pa i ministar znanosti i obrazovanja. No, to su već otrcane činjenice koje nikoga ni u šta ne mogu uvjeriti.

Tek samo možda još treba konstatirati da se oko plagiranja nije oglasio ni Most na vlasti ni HAZU. Post festum, Most najavljuje akcije ako bude reakcije iz Augsburga, kao da nije na vlasti i kao da nema snagu odlučivanja. U HAZU vas nisu htjeli primiti, a u slučaju plagiranja nisu se htjeli oglasiti. No, zato se u javnosti govori kako je njihov ugledni član glasao protiv Hrvatske u arbitražnom postupku oko Mola. To, naravno, ne možemo provjeriti jer su te okolnosti tajna u interesu tajnosti postupka.

Poštovani gospodine Đikiću, na kraju, ostaje i dalje pitanje zašto ste se izložili. Moje je mišljenje da je to bilo zato što vam je stalo do Hrvatske i što vam nije svejedno. Zato vam zahvaljujem kao istinskom domoljubu. Pokazali ste ljubav i u ratnim vremenima, ali i poslije. Donacijama, radom sa studentima, putovanjima koje ste sami financirali. Ali i pokušajima argumentiranog uvjeravanja zbog istine i načela čestitosti u znanosti i društvu. Nadam se da ćete, unatoč ignoriranju i podsmjesima, ostati uzor mladima koji predanim radom završavaju svoje diplomske ili doktorske radove kao i svim mladim znanstvenicima koji su spakirali ili pakiraju kofere za odlazak iz slobodne zemlje.

Ja ipak vjerujem da ćete se jednoga dana, kao i ti mladi ljudi, vratiti u Domovinu. Hrvatska treba istinske domoljube koji je vole bez lažne patetike i samoljublja u velikim riječima, ali s puno stvarnih rezultata. Mi koji stalno živimo u Hrvatskoj moramo naučiti prihvatiti druge i drugačije, one s drugim vrijednostima i one koji bez straha ukazuju na propuste ili nepravdu. Moramo naučiti i prihvatiti da nije neprijatelj onaj koji argumentirano kritizira i da nije izdajnik onaj koji ne šuti.

I da, moramo se naučiti priznati da će vaše ime ostatiti zabilježeno u povijesti, znanstvenoj i svakoj drugoj, a imena mnogih trenutačnih aktera i ove priče o đikićima i zavarivačima zaboravit će se nakon ovih ili onih izbora.

Pozdravljam vas s osobitim poštovanjem.

Od 2011. do 2017. da ti pričam

9. prosinca 2011. potpisala sam Pristupni ugovor za EU. Odlukom Vlade tu je mogućnost tada dobio i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Od tog je trenutka prošlo pet godina, ali se petogodišnjica ni na koji način nije obilježila i zapravo gotovo da nitko tu činjenicu u medijima nije spomenuo. Jer, očito, nikakvog spomena nije bila vrijedna činjenica da je Hrvatska 9. prosinca 2011. de facto postala članica EU.

Sabor je još u prosincu prošle godine završio zasjedanje, zastupnici će se odmarati do najmanje 15. siječnja. Mogli su mirno u kupovinu darova jer su im plaće, poreznom reformom od početka siječnja, pristojno povećane. Kao što su povećane i članovima Vlade, kao i PRH (za oko 2 tisuće kn) i drugim dužnosnicima kao što je valjda i normalno kraj 330 tisuća blokiranih građana. Povećane su kao i sve druge iznadprosječne plaće jer su u Vladi smatrali da je svaka rasprava o zamrzavanju plaća dužnosnika čista “demagogija i populizam”. Most se tome nevješto, mlako i hinjeno odupirao (jer je i njima drago dobiti veće plaće, samo “papcima” ne bi bilo drago), kao što su i esdepeovci po saborskim hodnicima zadovoljno trljali ruke, uvjetujući tobože, mostovcima vezanu trgovinu oko minimalne plaće. Jer je veća plaća veća plaća, a manja je plaća manja plaća pa su zato iz SDP-a tobože tražili od Mosta da oni prihvate njihov zahtjev o većoj minimalnoj plaći. Pri tome neupućenoj javnosti pa ni B. Petrovu nisu objasnili da je povećanje minimalca nova obveza poslodavaca, a povećanje plaća dužnosnika nova obveza državnoga proračuna.

Zastupnici su glasali o proračunu (prvi put zajedno u parlamentarnoj većini, kao jedan, Glavaševa i Stanimirovićeva tj. Pupovčeva stranka), za 3 milijuna kn povećan je proračun Direkcije za upravljanje zrakoplovom, a i Ured predsjednika Vlade nabujao je za 4 milijuna kuna (sad ima proračun od 12 mil. kn, a 2011. proračun Ureda predsjednice Vlade bio je 2 mil 383 tisuća kn). Nije objašnjeno, a građani bi morali znati zašto se ta sredstva povećavaju, kao što bi morali znati čemu i kome i zašto se kupuju tone lososa u uredu na Pantovčaku koji je glavna stanovnica obećala preseliliti u Visoku ulicu (nekako baš u ovo vrijeme prije dvije godine).

Neispunjena obećanja danas već zamjenjuju nova koja će ostati neispunjena kao što se nisu ispunila ni obećanja o Hrvatskoj kao najbogatijoj zemlji na svijetu. U novu godinu smo ušli s odlukama o kupovini vojne eskadrile, povećavanjem proračuna za vojsku i s odlukom da ćemo kupiti INA-u. Rečeno nam je to na izvanrednoj presici za novinare (koji nisu smjeli ništa pitati) na Badnjak kad je priopćeno i kako je plan za otkup napravljen, model izmodeliran, ali da nam se neće reći detalji jer da će se sve reći kad za to dođe vrijeme. Iako zapravo nikome nije poznato kad je Vlada, prije čitanja tog priopćenja na konferenciji za novinare na kojoj novinari nisu smjeli pitati, zasjedala na temu INA-e i kakva je to bila rasprava i jesu li svi koalicijski partneri upoznati s modelom kupovine.

U međuvremenu, B. Petrov rekao je u razgovoru za jednu televiziju da se o modelu kupovine razgovara, a nakon toga mu je partner A. Plenković na drugoj televiziji rekao kako su dogovorili da će prodati dio HEP-a i tako kupiti INA-u. Na tu najavu B. Petrov više nije ništa rekao. A bilo bi zanimljivo čuti baš od njega kad je to Most odobrio prodaju HEP-a i je li i HEP važan za energetsku neovisnost Hrvatske i zašto nam on kao predsjednik Hrvatskoga sabora nije otkrio tu činjenicu u razgovru sa Z. Šprajcom za RTL nego je pustio da to M. Bagi na Novoj TV kaže predsjednik Vlade kojeg bira Sabor kojem je Božo P. šef. I jer bi Hrvatski sabor morao raspravljati o kupovini INA-e, prodaji HEP-a i dalekosežnim posljedicama jednog i drugog za Hrvatsku, budući da funkcioniramo u parlamentarnoj demokraciji gdje Vlada odgovara Saboru koji je bira (ali i ruši, kao što smo vidjeli u lipnju prošle godine kad je pala prošla Mostova i HDZ-ova Vlada).

O novcima, modelima i konstrukcijama koje bi mogle potresti Hrvatsku, predsjednica RH se ne oglašava iako je u prošlim vremenima upadala i u ministarstva pokušavajući zaprijetiti ministrima (npr. sjetimo se događaja u Ministarstvu poljoprivrede). Otišla je, kažu vjestice (vjestice, ne vještice), u Ameriku na put koji nije ni služben ni skroz privatan ali o tome u uredu na Pantovčaku ne žele ništa reći. Ili ništa više. A onda su u srijedu priopćili da je to zapravo službeni put i da se letjelo komercijalnom linijom (kako su letjeli i svi prije ovog leta). I to je sve od ureda KGK koji šuti o detaljima, iako bi o svemu morali precizno i jasno izvjestiti javnost pa su još u srijedu dodali da će se tamo sresti i predstavnicima “političkog i društvenog života i nevladinog sektora”. Što, tko, kako, kada?! I bez ijednog selfija.

Jer ni jedan predsjednik ni jedne demokratske države ne može imati tajne pred narodom, građanima i “državljanima” kad otputuje bilo kamo, a kamoli u inozemstvo. Građani koji ta putovanja plaćaju (jer plaćaju i putovanja članovima osiguranja) moraju znati s kojom svrhom i s kojim razlogom i zašto se to putovanje dogodilo baš u vrijeme novogodišnjih praznika kad su predsjednici obično sa svojim građanima pa im Novu godinu ne čestitaju samo preko Facebooka i to fotografijom s Djedom Mrazom. Lažnim. (Jer nema pravog Djeda Mraza).

Za to vrijeme, i dalje ne postoji Komisija za pomilovanje koja je raspuštena zbog afera s pomilovanjima, Komisija za preseljenje s Pantovčaka bezuspješno radi već dvije godine, a Povjerenstvo koje bi razmatralo ZDS u Jasenovcu i općenito, čini se da još nije nije formirano. (Ovo zadnje je jedan od pedeset “prioriteta” Vlade ).

O problemima Imunološkog zavoda nitko se ne izjašnjava, ljudi dolaze na posao, ne rade, ali primaju plaću, a prodajom HEP-a želi se, među ostalim, kako je rekla pp Vlade, riješiti problem uhljebništva. U međuvremenu, mlađahni operativac koji je preuzeo lokalni radio, tamo je zaposlio svoje stranačke kolegice, druge neke gospođe, bliske ili članice vladajućih primljene su na javnom natječaju u Saboru, a aferu sa zapošljavanjem kuma zbog kojeg se mijenjao i Statut Hrvatskih voda već su svi zaboravili.

Danas poslijepodne oglasio se i resorni ministar Dobrović i rekao, u ime Mosta, da je odluka o prodaji HEP-a “dobar smjer” i da je to “preduvjet za jačanje HEP-a”. Jer ništa ne “ojača” dovoljno dok se ne proda kao što smo uostalom, nažalost, vidjeli i u slučaju INA-e. Greške iz prošlosti kao da nisu bile dovoljna kazna pa se sad kreće u novu privatizaciju radi reotkupa INA-e iako još nitko ne zna kako ta cjelokupna transakcija može završiti. Ministar Dobrović nas je izvjestio da konačno “prestaje politika beznađa i bezidejnosti” jer su ga tako pripremili pred nastup. Dakle, o idejama se radi i novoj nadi, a tko bude protiv zapravo će biti promotor bezidejnosti i beznađa.

Ključna pitanja u ovoj priči su političke naravi. HDZ se proteklih godina, nakog bolnih iskustava s INA-om osobito, žestoko protivio prodaji strateški važnih resursa. U Izbornom programu 2011. među ostalim je, u poglavlju ENERGETIKA, pisalo:

“Omogućit ćemo ulazak domaćih i stranih investitora u sektor energetike, ali po principu nove izgradnje, a ne prodaje postojećih infrastrukturnih energetskih objekata i kompanija. U tu svrhu ukinut je i Zakon o privatizaciji HEP-a početkom 2010. godine.” I još: “Nećemo prodaju strateške državne imovine!! Nećemo privatizirati prirodna bogatsva, energetsku i prometnu infrastrukturu.”

Istina, sve je to bilo davne 2011. ali su i tada već glavni akteri ove najnovije priče bili upisani u HDZ pa je i protivljenje bilo kakvoj prodaji strateških bogatstava bio i njihov program. Kao što bi rekli u SAD-u: Get with the program.

Čitajući novine

Od obljetnice stradavanja Vukovara i obilježavanja dana sjećanja na sve strašne dane i hrabre ljude, prošlo je desetak dana. Vukovarske heroje u javnosti više nitko ne spominje, kao ni činjenicu da su se borili za državu kakva je opisana u Ustavu Republike Hrvatske još iz 1990. Sloboda, jednakost, vladavina prava, socijalna jednakost neke su od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, kako je i navedeno u čl. 3. U Ustavu RH opisani su i zastava i grb “čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) naizmjeničnih polja”, čl. 11.

Zato je svako promicanje i populariziranje zastava koje nemaju status službenih obilježja Republike Hrvatske prilično jasno izigravanje vrednota Ustava i kršenje tog temeljnog državnog dokumenta. Kakvo smo vidjeli i u tjednu iza nas, nekoliko dana nakon komemoriranja sviju koji su poginuli ili teško nastradali za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, zemlju vladavine prava.

Na kninskoj tvrđavi, nakon akcije Oluja, podignuta je zastava opisana u Ustavu, pod tom su se zastavom slavile sve pobjede, a zastava opisana u Ustavu podignuta je i pred Ujedinjenim narodima. A mi smo o zastavi raspravljali (doduše kratko, jako kratko kao i o svim drugim gafovima istaknutih političara) 2016. godine, u zemlji članici EU i NATO saveza. Rekli bi (samo neki): nevjerojatno.

Kao što je nevjerojatno i da nakon svih teških rasprava tijekom pregovaranja za ulazak u EU oko upravljanja javnim poduzećima, sad eto ima najava vraćanja modelu stranačkog kadroviranja u tim istim javnim poduzećima (s naknadno mogućim natječajima, kako tiho, između redova, govore). Iako je ministar (koji je u zadnjem trenutku slaganja Vlade postao ministar pa mu se naknadno našlo i ministarstvo) G. Marić pošteno priznao da će to tako ostati i nakon “privremenih” imenovanja.

Iako je i (pa nije to valjda zaboravljeno) Vlada Zorana Milanovića morala posustati pod pritiskom Bruxellesa i vratiti model natječaja koji je promovirala Vlada koju sam vodila. I sve se to događa baš u trenutku kad je u javnost bubnula afera s kumom B. Petrova zbog kojeg se mijenjao Statut Hrvatskih voda. I koji je trebao šefovski plivati u tim vodama, vedriti i oblačiti iako mu je najvažnija i najprestižnija kvalifikacija upravo to što je kum šefa Hrvatskog sabora. A to je sve (i o mijenjanju Statuta) javnosti podrobno obrazložio prijatelj B.Petrova i osobito važan član Mosta N. Grmoja.

Za to vrijeme čitaju se u Saboru zakoni koji su dio porezne reforme, a ni u naznakama nema još jasne artikulacije o najavljenom zakonu kojim bi se ograničile plaće dužnosnika, kako je to sramežljivo najavljivao Most. Još 15. 11. ove godine, dakle 2016.(a ne prije pet godina), u razgovoru za Novu TV, Božo Petrov je rekao: “Već smo rekli da u ovom trenutku zbog socijalne situacije nama je teško prihvatljivo da plaće dužnosnika rastu. S druge strane razumijem argumente partnera koji govore da je to na određeni način njima teško prihvatljivo jer je dužnosnička razina u ovom trenutku podcijenjena.” I još se žalio da oni nemaju 76 ruku pa ne mogu sami ni o čemu odlučiti. Pri tom je B. Petrov zaboravio da je upravo on inzistirao na mjestu predsjednika Sabora, najviše zbog toga da može upravljati dnevnim redom saborskih sjednica. Svaki zastupnik u Saboru može, naime, podnijeti prijedlog zakona, za hitni postupak potrebno ih je 15, (to su već davno mogli skupiti), i predsjednik Sabora je takav zakon, o nepovećavanju plaća dužnosnika mogao uvrstiti u dnevni red sjednice zajedno s paketom poreznih zakona. Jer se, valjda, za mjesto predsjednika Sabora i borio zato da pravedne i logične zakone može uvrštavati u dnevni red ne oviseći o milosti partnera.

Je, ali B. Petrov “razumije argumente partnera” i ne prilaže protuargumente tvrdnji partnera da je “dužnosnička razina u ovom trenutku podcijenjena”. Kao što nije odgovorio na diskvalifikacije o Mostovim prijedlozima kao “demagogiji”, što mu je partner također prišio.

I tu se vraćamo ustavnim vrednotama budući da je Ustavom RH Hrvatska definirana kao država socijalne pravde i jednakosti. To pak znači da se mogu usuditi napisati kako “dužnosnička razina” nije podcijenjena sve dok: 94.750 umirovljenika prima mirovinu do 500 kn, 88.996 umirovljenika prima mirovinu do 1000 kn136.592 umirovljenika prima mirovinu između 1000 i 1500 kn, a između 1500 i 2000 kn prima 227.016 umirovljenika.

Rast će, dakle, velike plaće pa i one dužnosničke, a rast će i povlaštene mirovine. Rast će i PDV za ugostitelje pa ugledni porezni ekspert Hrvoje Zgombić u Jutarnjem listu kaže: “Povećanje PDV-a ugostiteljima dovest će do pada ulaganja i zaposlenosti”. Porezna reforma učinit će i honorarce nesretnima pa su umjetnici, kulturnjaci, uputili pismo Vladi, Saboru i javnosti. Upozoravaju na ionako mala primanja, male honorare i na nova davanja koja će ih dodatno osiromašiti. I njihova je “razina u ovom trenutku podcijenjena” kako bi to rekao gospodin predsjednik Hrvatskog sabora (s puno razumijevanja za nastojanja svih onih koji bi povećavali dužnosničke plaće). No, istini za volju, nitko iz oporbe ne buni se zbog najavljenog povećanja plaća ministrima, zastupnicima, PRH itd. Mudro se oni smijulje a na pitanje bi li podržali zamrzavanje svojih plaća uglavnom odgovaraju kako je to “demagogija”, ali da eto, bi.

Inače, Vlada koju sam vodila smanjila je dužnosničke plaće i mirovine, doduše u vremenima gospodarskog pada. Ali, i danas treba biti oprezan s rastom BDP-a i silnim obvezama koje dolaze na naplatu 2017., a proračunski se izdaci i bez toga planiraju povećati za nekoliko milijardi kuna. Uostalom, porezna reforma izrađena je još u prošloj Vladi pa bi tim prije bilo lakše odustati od nekih mjera koje će produbiti razlike između onih koji žive jako teško i onih koji žive jako dobro u državi koju je Ustav definirao kao socijalnu i državu socijalne pravde.

Stoji grad

Kao da je jučer bio studeni 1991. Bila sam novinarka u Informativnom programu Hrvatskoga radija. U režiju 9 stizali su posljednji izvještaji Siniše Glavaševića i njegovih kolega. Nismo govorili da su posljednji, ali smo znali da je tako. Znao je i Siniša, znali su i najbliži mu suradnici kao što su znali i da će, ako neprijatelj uđe u grad, novinare među prvima tražiti.

U jednom od posljednih javljanja, u glasu i tonu Sinišinom, zvonilo je ogorčenje i razočaranje, ali straha nije bilo. Slušala sam ga posljednji put naslonjena na okvir vrata režije 9 i samo spuznula na pod. Od nemoći, jada, ljutnje i tuge suze su stizale jedna drugu u tišini.

Kasnije, tih dana, razgovarala sam s prognanicima iz Vukovara, uglavnom ženama i djecom smještenim u zagrebačkim hotelima. Djeca su se igrala a ja sam, nesmotreno, braneći se od zebnje i straha, konstatirala na glas kako je lijepo što nisu potišteni i što se igraju. Zastao je i pogledao me preozbiljno jedanaestogodišnji dječak, pogledom starca, i procijedio: “E, teto, kad bi ti znala kako je nama u duši”. Posramio me do kosti i bola.

Da, zapravo; nitko od nas koji nismo bili u Vukovaru kad je gorjelo nebo i zemlja ne zna stvarno kako su preživjeli izdržali i kako su preživjeli. Nitko ne zna kako je bilo u vukovarskoj bolnici osim onih koji su tamo spašavali živote i kojima su tamo spašavani životi.

Mnogih, koji bi o tome mogli govoriti u ovim danima, nema. Dugo već nema dr. Njavre, dragog prijatelja i liječnika koji mi je često pričao o tome kakve je sve nezamislive rane vidio i što je sve u tim nemogućim uvjetima uspio. I koliko dugo nije ni spavao ni jeo ni mislio ni o čemu osim o ljudima koji su bili na granici života i smrti. Samo je radio i radio. Poput Vesne Bosanac koja i danas, skromno i tiho, prebire po sjećanjima ako netko prigodno upita o tim danima u vukovarskoj bolnici.

Puno smo toga o Vukovaru i Vukovarcima zaboravili, a puno toga nikad i nismo znali. Deseci tisuća ljudi koji svakog 18. studenog dođu u Grad čuju općenito o stradanju, o patnjama, o junaštvu, o padu i dizanju. Malo kada i malo tko u ostalim danima govori o konkretnim i stvarnim ljudima koji su branili grad, vjerovali u njegovu nesalomljivost i voljeli ga na različite načine. Neki s oružjem, neki radom, neki samom činjenicom što su u Vukovaru ostali i dijelili sudbinu branitelja. Rijetko se u ostale dane svake godine govori o Marku Babiću ili o Blagi Zadri. Češće bi trebalo i o Pilipu Karauli, Ivanu Kovačiću ili Zoranu Šangutu. On je danas, doduše, na čelu važnog projekta u okviru kojeg je i Škola mira, ali se i o njemu relativno malo zna.

Sjećam se živo čudesnog 15. siječnja 1998. godine i svečanosti povodom završetka mirne reintegracije kad su ključevi Vukovara opet predani Hrvatskoj. Mnogo je toga i o tom danu izblijedilo u sjećanju, ostala je živa slika uz pjesmu o mladosti Vukovara. O svima onima kojih nije bilo, a morali su biti baš tamo jer su nam bili prevažni. Ta pjesma o mladosti Vukovara zalila je suzama cijelu dvoranu i od toga dana počelo se u Gradu obnavljati i u njega se vraćati.

Najljepše priče o ljubavi, žrtvi i nadi čula sam od Kate Šoljić, majke koja je izgubila četiri sina. O Vukovaru je često govorila, o svojoj djeci s jednakom ljubavlju, uvijek nekako prkosna i ponosna. I druga Kata, Katica Zadro, u svojim sjećanjima na supruga i sina sve nas je često okupljala, mirila i tješila.

Kao i Jozefina Varga koje se malo tko sjeti, iako se ona i danas sa svojih 95 godina sjeća svakog detalja ratnog Vukovara, ali i života prije i poslije strašnoga rata. Sin joj je ubijen na Ovčari, odveden je iz vukovarske bolnice i identificiran tek 2000. godine. Jozefina Varga zna tko je odgovoran za smrt njenoga sina ali se sa svime što joj je život donio i odnio pomirila i nevjerojatnom snagom oprala od mržnje. Čudesna je i nadnaravna snaga zbog koje je optimistična i pozitivna iako sad živi u domu, teško pokretna, ali žilavija i svježija od mnogih vukovarskih političara koji često i uzaludno samo zapomažu.

Uz Vukovar me veže i prijateljstvo s Tihomirom Purdom koji je uhićen na temelju fantomskih optužnica koje su stizale i stižu iz Srbije kao trajna odmazda i prema zatočenicima srbijanskih logora. Nakon pada Vukovara mnogi su branitelji pobijeni, a mnogi odvedeni u logore. Tamo su mučeni, silovani, prebijani i ubijani. Među njima je bio i Fred Matić kojem su kasnije, kad je postao ministar branitelja, njegovi suborci podigli šator pred ministarstvom, nezadovoljni njegovim odnosom prema braniteljima.

I da; priznajmo si, sjetimo se; proteklih godina na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u tom je gradu bilo i ponižavajućih scena i mučnih rasprava. Iako je uvijek kolona prema groblju kretala iz dvorišta bolnice, odjednom je svjesno politiziranje kolonu podijelilo, a premalo je bilo slabašnih glasova koji su se takvim podjelama odupirali. Podjele su ponižavale vukovarske žrtve, a svrstavanje među “naše” ili “njihove” pojačavalo je mučnu atmosferu i budilo strah, sram i tjeskobu.

Mnogi danas govore o poštovanju prema žrvi Vukovara i ističu zajedništvo u koloni sjećanja. Ali, treba upitati baš danas; je li ljubav prema Vukovaru bila i protivljenje podjelama na “vukovarsku” i “nevukovarsku” Hrvatsku? Je li ljubav prema Vukovaru i odricanje bilo kome da zapovijeda tko Vukovar voli najviše a tko ga manje ili uopće ne voli? Je li ljubav prema Vukovaru i da se na Dan grada ne izostavi poziv bilo kojem počasnom građaninu/građanki ako taj ili ta nije baš u tom trenutku po volji stranačkim šefovima? Je li ljubav prema Vukovaru da se cijeni i ono što su drugi nekoć napravili za Grad i onda ako i kad ti prvi put dolaziš u Kolonu sjećanja? I je li danas, 2016. godine, ljubav prema Vukovaru i to da poštuješ mišljenje drugih, okupljaš druge i drugačije, ispravljaš nepravde i ne manipuliraš stradalnicima? Je li ljubav prema Vukovaru i da oprostiš sinu Siniše Glavaševića ako je rekao ili napravio nešto nepotrebno, nepromišljeno ili neprihvatljivo? Je li ta ljubav i kad se javno zabrineš nad prijetnjama novinara danas, sjetivši se da su Sinišu Glavaševića i Branka Polovinu brutalno smaknuli na Ovčari (jer su bili novinari)? Je, sve je to ljubav prema Vukovaru i Vukovarcima koji su u danima zbog kojih im se klanjamo bili: što?! Bili su HRABRI LJUDI.

Sjećanja preplavljuju i obuzimaju. Na Ovčari kao i na mnogim drugim mjestima masovnih grobnica diljem Hrvatske, nalazi se jednostavno obilježje s golubicom. Na tom sam projektu radila s dr. Njavrom, kao i na spomeniku koji je postavljen na vukovarskom groblju. Tamo gdje gori vječna vatra. Sjećam se živo i ekshumacija najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata, s 938 pronađenih tijela. I identifikacije pod šatorima i pokopa nekoliko desetaka identificiranih svakog tjedna. Shrvan, nakon tih učestalih pokopa kojima smo nazočili, dr. Njavro je obolio.

U listopadu 1999. s V. Šeksom predložila sam u Saboru da se 18. studeni proglasi Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.

Predlažući tu odluku rekoh tada (26.10.1999). :“Tim se danom, dostojno i primjereno, odaje počast svim braniteljima koji su pridonijeli obrani i stvaranju Hrvatske. Vukovar je simbol slobode, dostojanstva, svega najboljeg što jesmo i što trebamo biti”.

Jučer, 17. studenog 2011. aktualni gradonačelnik Vukovara rekao je kako bi Vlada trebala odlučiti “hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti”. A sigurno zna da ni jedna Vlada ne može otvarati radna mjesta i zapošljavati ljude kao što ne može prisiliti ljude da se vrate ili da idu u kafiće u koje idu “oni drugi”. Ili da “naša” djeca ne idu radije u razred samo s “našom djecom”. Jasan stav o svim problemima na stolu i grada i svake hrvatske Vlade, učinit će i život u Vukovaru boljim i prosperitetnijim.

Vukovar nije samo simbol. To je živi grad u kojem ima i radosti i uspjeha i života, to je grad heroja kojem ne trebaju ni prevelike ni suvišne riječi 18.studenoga.

Vukovar živi i živjet će. O da! Jer je preživio i onda kad su mu namijenili da umre. A mi ćemo pamtiti i sjećati se jer “sjećanje je tajna izbavljenja”.

Kad bismo još nastojali od sutra biti i bolji ljudi, bilo bi to najviše što bismo mogli učiniti za Grad koji je spašavao Hrvatsku.

Obljetnicu da proslavimo

Jučer, 6. studenog 2016., navršila se godina dana otkako je B. Petrov potpisao i ovjerio izjavu kod javnog bilježnika o tome da Most neće davati većinu ni HDZ-u ni SDP-u. A ako bi se to dogodilo, B.Petrov je bio spreman dati ostavku. Pa je u toj izjavi pisalo i ovo: “S druge strane, ako se MOST NEZAVISNIH LISTA jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u proteklih desetak godina i omogući joj time većinu u Hrvatskom saboru, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista te svoj eventualni saborski mandat staviti Mostu na raspolaganje. Ovu izjavu potvrđujem svojim potpisom”. I potpisao se kao Božo Petrov, u što nismo nikad posumnjali a i on nikada nije demantirao.

Taj nesvakidašnji čin u završnici predizborne kampanje 2015. dobio je ogroman medijski prostor i tretirao se kao moralni čin, jamstvo i naznaka novog smjera u politici, a mnogi su građani spremnost na osobnu žrtvu B. Petrova doživjeli kao nadu i zraku svjetla u mračnom političkom tunelu lažnih obećanja, dakako.

No, uz godišnjicu “povijesnog” potpisa (koji je bacio i novo svjetlo na javnobilježničke ovjere), valja konstatirati da Božo Petrov iza sebe već ima funkciju potpredsjednika Vlade RH i da je aktualni predsjednik Hrvatskog sabora s dvogodišnjim mandatom kao jamstvom da će se sve obećano provoditi u djelo. Zahvaljujući u oba slučaja i nakon dva izborna ciklusa koaliciji s HDZ-om i većini u Hrvatskom saboru koju su zajedno lani formirali i koju su jesenas opet dogovorili.

U samo godinu dana od potpisa kod javnog bilježnika B. Petrov se munjevito vinuo na vrhove hrvatske politike, kao rijetko tko, unatoč zaboravljenom i ignoriranom potpisu kod javnog bilježnika koji se više nigdje i ne spominje. U koaliciji s već drugim premijerom u samo godinu dana od prvih izbora na kojima se pojavio, u razgovoru za “Večernji list” 29. listopada 2016. B. Petrov je odgovarajući na pitanje je li zadovoljan Plenkovićevim izborom ministara, rekao: “Taj ću odgovor zadržati za sebe. Namjerno. Rekao sam da se neću miješati. Vlada je odgovornost HDZ-a, a odgovornost Mosta u njoj su četiri ministra i međusobna suradnja”.

U međuvremenu je novi ministar finacija predstavio novu poreznu reformu i njenu ubrzanu implementaciju u svakidašnji život. Kako ministarstvo financija očito nije u “odgovornosti Mosta”, još se ne zna kako će Most reagirati na mnoge nedoumice i javna protivljenja dijelovima porezne reforme koja se počela izrađivati prije više od šest mjeseci (kako je objasnio sam ministar financija i u prošloj i u aktualnoj Vladi, Marić).

Smatra li Most da je pravedno da najviše dobiju oni koji imaju najviše, a da se razrežu više cijene za kruh, mlijeko, lijekove? Poskupjet će mliječni proizvodi, medicinska oprema i pomagala, a ukinut će se oslobađanje plaćanja poreza za prvu nekretninu. Tko kupuje prvu nekretninu? Obično mladi parovi, mladi ljudi od kojih Vlada očekuje poboljšanje demografske slike Republike Hrvatske. Zato je ministarstvu socijale i dodana demografija kao takva iako demografija i socijala nemaju nikakve veze.

U svim dokumentima o populacijskoj politici koje su u Hrvatskoj proteklih godina pisane, kao jedna od glavnih mjera navodilo se olakšano rješavanje stambenih prilika mladim ljudima pa se ukidanje olakšice za prvu nekretninu nikako ne može smatrati doprinosom populacijskoj politici i brizi za mlade koji odlaze iz Hrvatske. (O brizi za mlade nešto je rekla i Povjerenica za informiranje koja je, zbog ignoriranja pitanja o mladima u Republici Hrvatskoj, obvezala KGK da žurno jednom portalu konačno dostavi jednostavne odgovore na jednostavna pitanja o brizi za mlade, obećanjima, obvezama itd.)

No, činjenica je, porezna reforma neće uzrujati hrvatske dužnosnike. I njima će se plaće povećati pa će se lakše disati na Pantovčaku, ali i s obje strane Markovog trga budući da će im svima plaće rasti i za iznose veće od iznosa nekih hrvatskih mirovina. (Mogu o tome bez ustezanja pisati i iznositi mišljenje jer je Vlada koju sam vodila smanjila plaće ali i povlaštene mirovine dužnosnicima). U zemlji u kojoj su stotine tisuća građana blokirani, mirovine male, a mnogi koji rade jedva plaćaju rate kredita i račune za režije, upozoravanje na povećanja plaća dužnosnicima nije demagogija. Porezna reforma mogla bi tako povećati socijalne i ekonomske nejednakosti jer će povećanje ići onima “koji već imaju više” (kako je u “Globusu” pisao i prof. Ivo Bićanić).

Pa kad govorimo o mladima, obećanjima i nadi, spomenimo 27. kolovoz 2015. kad je B. Petrov s mladim istomišljenicima došao na Markov trg u Zagrebu tražeći da se broj zastupnika u Saboru smanji na 99 (s 151), da se plaće dužnosnicima smanje na 9.999 kn i da se od tog novca s 99.999 kn kreditira 999 mladih poduzetnika inovatora kako oni ne bi napustili Hrvatsku. U priopćenju Mosta je pisalo: “.. više od trećine (zastupnika) nisu se u Saboru obratili u raspravama ni toliko koliko je trajala današnja konferencija za medije..pa ipak su u 4 godine uprihodili svaki po gotovo 1.ooo ooo kn”. To je bilo prije izbora prošle godine (a ne prije 9 godina)! A malo poslije izbora B. Petrov supotpisao je koaliciju (dobro; suradnju!) baš s jednim od zastupnika kakvog su opisali u svom priopćenju. Koji nije dolazio u Sabor, nije radio, nije govorio, a “uprihodio” je saborsku plaću.

Dobro, reći će netko, obećanja o smanjenju plaća dužnosnicima bila su obećanja za prošle parlamentarne izbore, prije godinu dana. U posljednjim izborima, nakon rušenja Vlade u Saboru, nije se obećavalo udariti na dužnosnike s 9.999 kn. Ali, nije baš ni floskula usuditi se spomenuti da se u vjerodostojnost politike i političara ubraja sve što su političari ikada rekli, sve što se obećavalo i sve što se zaboravilo.

Jer, poskupljenje mlijeka i kruha nitko u kampanjama za parlamentarne izbore nije najavio. Kao ni povećanje PDV-a na ugostiteljske usluge, ni povećanje PDV-a na knjige s 5 na 18 posto zbog čega mali nakladnici najavljuju ključeve u brave. O svemu tome Most se, kao glavni partner u vlasti, još nije oglasio službeno iako je potpuno nevjerojatno da porezna reforma nije najprije dogovorena među partnerima u tišini pa onda puštena u život i u Sabor.

U međuvremenu, dogodila su se uhićenja bivših pripadnika HVO i HV pa je cjelokupna politička i opća javnost usredotočena na rasprave oko toga tko je što znao i kada. Iako je gospodin Miljavac u nedavnom razgovoru za RTL razgovjetno rekao kako je o svemu lošem što se očekuje i o optužnicama već davno pisao predsjednici Republike. Uostalom, mnogi od umirovljenih generala (Miljavac, Markač, Gotovina..) članovi su njenog Vijeća za domovinsku sigurnost, D. Krstičević je predsjednik toga Vijeća pa je sigurno bilo vremena da se na dnevni red stavi i bolno pitanje optužnica iz BiH. Svakako, svi će najviše očekivati od Vlade RH koja u konkretnim slučajevima nema prevelikog manevarskog prostora.

Porezna reforma ipak će ostati u fokusu javnosti i medija. Zato što je Republika Hrvatska socijalna država i država socijalne pravde jer ju je tako definirao i Ustav Republike Hrvatske koji u Izvorišnim osnovama kaže: “… Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje”.

A u čl. 51. st. 2. : “Porezni sustav temelji se na načelima jednakosti i pravednosti.”

Ustav nas, dakle, obvezuje i stvara okvir za djelovanje politike. Iako izrijekom ne propisuje da se politička obećanja moraju ostvariti, ali i ne zabranjuje lažna obećanja.