Obljetnicu da proslavimo

Jučer, 6. studenog 2016., navršila se godina dana otkako je B. Petrov potpisao i ovjerio izjavu kod javnog bilježnika o tome da Most neće davati većinu ni HDZ-u ni SDP-u. A ako bi se to dogodilo, B.Petrov je bio spreman dati ostavku. Pa je u toj izjavi pisalo i ovo: “S druge strane, ako se MOST NEZAVISNIH LISTA jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u proteklih desetak godina i omogući joj time većinu u Hrvatskom saboru, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista te svoj eventualni saborski mandat staviti Mostu na raspolaganje. Ovu izjavu potvrđujem svojim potpisom”. I potpisao se kao Božo Petrov, u što nismo nikad posumnjali a i on nikada nije demantirao.

Taj nesvakidašnji čin u završnici predizborne kampanje 2015. dobio je ogroman medijski prostor i tretirao se kao moralni čin, jamstvo i naznaka novog smjera u politici, a mnogi su građani spremnost na osobnu žrtvu B. Petrova doživjeli kao nadu i zraku svjetla u mračnom političkom tunelu lažnih obećanja, dakako.

No, uz godišnjicu “povijesnog” potpisa (koji je bacio i novo svjetlo na javnobilježničke ovjere), valja konstatirati da Božo Petrov iza sebe već ima funkciju potpredsjednika Vlade RH i da je aktualni predsjednik Hrvatskog sabora s dvogodišnjim mandatom kao jamstvom da će se sve obećano provoditi u djelo. Zahvaljujući u oba slučaja i nakon dva izborna ciklusa koaliciji s HDZ-om i većini u Hrvatskom saboru koju su zajedno lani formirali i koju su jesenas opet dogovorili.

U samo godinu dana od potpisa kod javnog bilježnika B. Petrov se munjevito vinuo na vrhove hrvatske politike, kao rijetko tko, unatoč zaboravljenom i ignoriranom potpisu kod javnog bilježnika koji se više nigdje i ne spominje. U koaliciji s već drugim premijerom u samo godinu dana od prvih izbora na kojima se pojavio, u razgovoru za “Večernji list” 29. listopada 2016. B. Petrov je odgovarajući na pitanje je li zadovoljan Plenkovićevim izborom ministara, rekao: “Taj ću odgovor zadržati za sebe. Namjerno. Rekao sam da se neću miješati. Vlada je odgovornost HDZ-a, a odgovornost Mosta u njoj su četiri ministra i međusobna suradnja”.

U međuvremenu je novi ministar finacija predstavio novu poreznu reformu i njenu ubrzanu implementaciju u svakidašnji život. Kako ministarstvo financija očito nije u “odgovornosti Mosta”, još se ne zna kako će Most reagirati na mnoge nedoumice i javna protivljenja dijelovima porezne reforme koja se počela izrađivati prije više od šest mjeseci (kako je objasnio sam ministar financija i u prošloj i u aktualnoj Vladi, Marić).

Smatra li Most da je pravedno da najviše dobiju oni koji imaju najviše, a da se razrežu više cijene za kruh, mlijeko, lijekove? Poskupjet će mliječni proizvodi, medicinska oprema i pomagala, a ukinut će se oslobađanje plaćanja poreza za prvu nekretninu. Tko kupuje prvu nekretninu? Obično mladi parovi, mladi ljudi od kojih Vlada očekuje poboljšanje demografske slike Republike Hrvatske. Zato je ministarstvu socijale i dodana demografija kao takva iako demografija i socijala nemaju nikakve veze.

U svim dokumentima o populacijskoj politici koje su u Hrvatskoj proteklih godina pisane, kao jedna od glavnih mjera navodilo se olakšano rješavanje stambenih prilika mladim ljudima pa se ukidanje olakšice za prvu nekretninu nikako ne može smatrati doprinosom populacijskoj politici i brizi za mlade koji odlaze iz Hrvatske. (O brizi za mlade nešto je rekla i Povjerenica za informiranje koja je, zbog ignoriranja pitanja o mladima u Republici Hrvatskoj, obvezala KGK da žurno jednom portalu konačno dostavi jednostavne odgovore na jednostavna pitanja o brizi za mlade, obećanjima, obvezama itd.)

No, činjenica je, porezna reforma neće uzrujati hrvatske dužnosnike. I njima će se plaće povećati pa će se lakše disati na Pantovčaku, ali i s obje strane Markovog trga budući da će im svima plaće rasti i za iznose veće od iznosa nekih hrvatskih mirovina. (Mogu o tome bez ustezanja pisati i iznositi mišljenje jer je Vlada koju sam vodila smanjila plaće ali i povlaštene mirovine dužnosnicima). U zemlji u kojoj su stotine tisuća građana blokirani, mirovine male, a mnogi koji rade jedva plaćaju rate kredita i račune za režije, upozoravanje na povećanja plaća dužnosnicima nije demagogija. Porezna reforma mogla bi tako povećati socijalne i ekonomske nejednakosti jer će povećanje ići onima “koji već imaju više” (kako je u “Globusu” pisao i prof. Ivo Bićanić).

Pa kad govorimo o mladima, obećanjima i nadi, spomenimo 27. kolovoz 2015. kad je B. Petrov s mladim istomišljenicima došao na Markov trg u Zagrebu tražeći da se broj zastupnika u Saboru smanji na 99 (s 151), da se plaće dužnosnicima smanje na 9.999 kn i da se od tog novca s 99.999 kn kreditira 999 mladih poduzetnika inovatora kako oni ne bi napustili Hrvatsku. U priopćenju Mosta je pisalo: “.. više od trećine (zastupnika) nisu se u Saboru obratili u raspravama ni toliko koliko je trajala današnja konferencija za medije..pa ipak su u 4 godine uprihodili svaki po gotovo 1.ooo ooo kn”. To je bilo prije izbora prošle godine (a ne prije 9 godina)! A malo poslije izbora B. Petrov supotpisao je koaliciju (dobro; suradnju!) baš s jednim od zastupnika kakvog su opisali u svom priopćenju. Koji nije dolazio u Sabor, nije radio, nije govorio, a “uprihodio” je saborsku plaću.

Dobro, reći će netko, obećanja o smanjenju plaća dužnosnicima bila su obećanja za prošle parlamentarne izbore, prije godinu dana. U posljednjim izborima, nakon rušenja Vlade u Saboru, nije se obećavalo udariti na dužnosnike s 9.999 kn. Ali, nije baš ni floskula usuditi se spomenuti da se u vjerodostojnost politike i političara ubraja sve što su političari ikada rekli, sve što se obećavalo i sve što se zaboravilo.

Jer, poskupljenje mlijeka i kruha nitko u kampanjama za parlamentarne izbore nije najavio. Kao ni povećanje PDV-a na ugostiteljske usluge, ni povećanje PDV-a na knjige s 5 na 18 posto zbog čega mali nakladnici najavljuju ključeve u brave. O svemu tome Most se, kao glavni partner u vlasti, još nije oglasio službeno iako je potpuno nevjerojatno da porezna reforma nije najprije dogovorena među partnerima u tišini pa onda puštena u život i u Sabor.

U međuvremenu, dogodila su se uhićenja bivših pripadnika HVO i HV pa je cjelokupna politička i opća javnost usredotočena na rasprave oko toga tko je što znao i kada. Iako je gospodin Miljavac u nedavnom razgovoru za RTL razgovjetno rekao kako je o svemu lošem što se očekuje i o optužnicama već davno pisao predsjednici Republike. Uostalom, mnogi od umirovljenih generala (Miljavac, Markač, Gotovina..) članovi su njenog Vijeća za domovinsku sigurnost, D. Krstičević je predsjednik toga Vijeća pa je sigurno bilo vremena da se na dnevni red stavi i bolno pitanje optužnica iz BiH. Svakako, svi će najviše očekivati od Vlade RH koja u konkretnim slučajevima nema prevelikog manevarskog prostora.

Porezna reforma ipak će ostati u fokusu javnosti i medija. Zato što je Republika Hrvatska socijalna država i država socijalne pravde jer ju je tako definirao i Ustav Republike Hrvatske koji u Izvorišnim osnovama kaže: “… Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje”.

A u čl. 51. st. 2. : “Porezni sustav temelji se na načelima jednakosti i pravednosti.”

Ustav nas, dakle, obvezuje i stvara okvir za djelovanje politike. Iako izrijekom ne propisuje da se politička obećanja moraju ostvariti, ali i ne zabranjuje lažna obećanja.

Oglasi

Nije sve kako se čini. Ni na mjesečini

U Saboru se glasalo o novoj hrvatskoj Vladi tako da su zastupnici poduprli program o kojem nije potpisan sporazum između Mosta i HDZ-a, kao što nisu naznačeni ni rokovi ni konkretni ciljevi koji bi se ostvarili u određenom vremenskom razdoblju. Bila je to međusobna potpora na temelju razgovora i usmenih dogovora, rijetko viđeno na hrvatskoj političkoj sceni (i šire). Da bi javnost, ali i partneri, pratili što se i kako radi i što se ostvaruje, u svakom planu i programu moraju se naznačiti rokovi u kojima se određene mjere imaju ostvariti i provesti. Tako se (bez demagogije i fige u džepu) rad bilo koje Vlade može ocjenjivati uspješnim ili neuspješnim, ali se i precizno može pratiti ostvarivanje ili ignoriranje predizbornih obećanja.

Novu hrvatsku Vladu podržali su i predstavnici manjina oduševljeni “suhim zlatom” A. Plenkovića, kako mu je komplimentirao M.Pupovac. Je li sama pojava novog šefa HDZ-a za Pupovca bila dostatno jamstvo da će se oživotvoriti svi zahtjevi pripadnika srpske nacionalne manjine oko kojih je proteklih godina bilo toliko teških riječi i podjela u hrvatskoj javnosti, stvarnosti i u Saboru? Je li potpisan ikakav sporazum između SDSS-a i mandatara ili je cijeli paket dogovoren na neviđeno, na riječ samo zbog obostranog oduševljenja? Hoće li SDSS inzistirati na provedbi Ustavnog zakona o pravima manjina kao što je inzistirao u vrijeme Milanovićeve Vlade ili će im biti dostatno samo razumijevanje i najava da se to jednom mora riješiti? Hoće li inzistrirati na zapošljavanju predstavnika manjina u javnim poduzećima (kako je najavio najviđeniji predstavnik srpske nacionalne manjine), ili je M.Pupovcu dovoljno što je A.P. postupio u sklad  s njegovim ultimatumom o izostavljanju Hasanbegovića iz nove Vlade Mosta i HDZ-a?

Istini za volju, M. Pupovac nije prigovarao visokom pozicioniranju Hasanbegovića na hadezeovoj listi (jer se, dakako, nije mogao miješati u unutarstranačke odnose kad je i novi šef hvalio bivšeg ministra kulture kao vrsnog stručnjaka i ugodnog sugovornika) tako da ćem sad kad je bivši ministar postao zastupnik, i njih dvojica činiti ono što se zove parlamentarna većina koja će podržavati sve mjere, zakone i poteze Vlade.

Jer, daleka je prošlost 2012. kad je T. Karamarko, nakon preuzimanja HDZ-a, rekao da više nikada neće biti sramotne koalicije sa Srbima i kad se nitko od čelnika koji danas vode tu stranku nije javno izjasnio o toj snažnoj i važnoj političkoj poruci. Što bi značilo da su se s njom složili.

No, vratimo se okosnici vladine koalicije koja se ne temelji na potpisanom sporazumu i rokovima o čemu B. Petrov, kao predsjednik Sabora, ovih dana kaže (da je to zapravo): “okvirni program budućih smjernica rada Vlade”. Prilično je teško i nezahvalno prevoditi što to zapravo znači pa neka ostane tek zapisano i konstatirano.

Vladine mjere usmjerene su na bezvremenske rokove, obećalo se i smanjenje poreza i PDV-a i povećanje prava građana (majke odgajateljice, roditelji odgajatelji, delimitirane rodiljne naknade za drugih šest mjeseci, nacionalna mirovina, rast mirovina za pet posto, naknade za novorođenčad), bez jasnih objašnjenja kako će se to i kada ostvariti. Jer su to nova izdvajanja iz državnog proračuna, među ostalim. Na dnevnom redu ubrzo će se naći i zahtjevi sindikata za povećanje plaća prema sporazumu iz 2009., o čemu nitko od odgovornih do sada nije rekao zapravo ništa konkretno što bi se moglo komentirati.

Kao i kod prethodne, srušene Vlade HDZ-a i Mosta, odmah nakon polaganja prisege, otvorila su se u javnosti određena pitanja i o kadrovskim pitanjima. To se dogodilo i zbog toga što su neka imena izvučena iz stranačkog šešira u posljednji trenutak prije rasprave o povjerenju Vladi i što mnogi ministri nisu bili na listama ni na parlamentarnim izborima.

O prirodi trenutačne suradnje (ne koalicije!) između novog HDZ-a i starog Mosta govori i odgovor B. Petrova na pitanje (HINA) o nekim spornim činjenicama iz političke povijesti P. Barišića, novog ministra obrazovanja: “Ja osobno, za razliku od prošlog puta, ovoga puta ne mislim ništa. Mislim samo o svoja četiri kandidata. O drugima nek’ misle novinari i oni koji su ih predložili”. I ovo je izjavio predsjednik Hrvatskoga sabora pa se izrečeno treba pokušati tumačiti u duhu članka 71. Ustava Republike Hrvatske koji kaže: “Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj”. Što znači da i predsjednik Sabora i predsjednik stranke koja participira u vlasti (u Vladi) mora baš obavezno “misliti” o sposobnosti i dostojnosti svih članova Vlade (jer se Vlada  bira u Saboru) i svih sudionika koji participiraju u vlasti.

No da, u novoj hrvatskoj Vladi su i četiri žene, ministrice od kojih je jedna i potpredsjednica Vlade. Sjano. Samo, te četiri žene, ministrice, u Vladu su dovedene kad je javnost, nakon puštanja informacije o potencijalnim članovima Vlade, negodovala zbog nedostatka žena u izvršnoj vlasti. Ostaje činjenica koja se neće rado spominjati da te žene nisu bile na stranačkim listama (a bilo bi dobro da jesu), da nisu bile na izborima i da će im to, kad zagusti, uvijek netko od stranačkih i drugih prijatelja moći nataknuti na prijateljski nos. Jer je to tako u politici.

Napokon, “zahvaljujući” činjenici da nikakvog sporazuma o suradnji i načelima suradnje nema, moglo se i dogoditi da mandatar najavljuje 19 ministara, a da ih u zadnji vagon za Banske dvore uskoči 2o. I da onda, kad je Vlada već izabrana, počne dramatična potraga za ministarstvom koje će zadovoljiti nesuđenog ministra bez portfelja, G.Marića. Na taj su način nepotrebno otvoreni bokovi za političke rasprave i kritike i prije prve sjednice Vlade. Jer će ta ista Vlada u Sabor ubrzo slati izmjene zakona o svom ustrojstvu, tj. ustrojstvu ministarstava, iako se takva rasprava u Saboru već provela (doduše, dok još nikome nije na pamet padalo ministarstvo imovine). Pa će se tamo (u Saboru) ta nespretnost u prvim koracima dodatno raščlanjivati i kritizirati. Ostat će kao branik izjava G.Marića o tome da se više nikada o državnoj imovini i njenoj prodaji neće odlučivati na “telefonskim sjednicama”. Uz činjenicu da su neki koji sjede uz njega, pa i ministar financija (drugi Marić, nesuđeni mandatar), baš glasali na tim i takvim telefonskim sjednicama u vrijeme prošle HDZ-ove i Mostove Vlade.

Nešto novo, nešto staro, nešto kompromisno, nešto pod pritiskom, nešto upitno i neizvjesno; tako je dogovorena Vlada u kojoj su odmah bila zadana 4 ministra i jedan pp Vlade koje mandatar nije mogao birati. Jer ih je birao Božo Petrov. Ako su istinete i informacije oko urgiranja s Pantovčaka, onda to dodatno uokviruje sliku Banskih dvora i stvarnih gazda i gazdarica u njima. Iako, naravno, u Vladi ima ljudi s kojima se može i treba ugodno razgovarati o budućnosti Hrvatske.

Što će ostati od jamstava Mosta koji su bili uvjet za suradnju s HDZ-om? Pa, zapravo, sasvim malo. Dalo se to naslutiti iz objašnjenja koje je čelnik predlagatelja 7 jamstava nedavno dao u javnosti: “Ovi zakonski prijedlozi imaju užu specijalnost i odnos prema onome što će se mijenjati. Postoje neke stvari koje će trebati proći kroz malo širu raspravu.”

Ta će rasprava, moguće je, trajati dvije godine. Toliko bi B. Petrov trebao biti predsjednik Sabora. Budući da nema pisanog sporazuma o suradnji iz kojeg bi se barem vidjelo kamo će i što će dalje, nema ni jamstva da se nakon toga vremena neće otići do javnog bilježnika s novim jamstvima za novo vrijeme.

Bit će žena više nego što izgleda

Traje potraga za ženama koje će sjediti u Vladi Republike Hrvatske koja se sastavlja od istih političkih sastojaka kao i prošla Vlada Republike Hrvatske. Samo će ova biti drugačija jer će je sastavljati utišani Most i glasniji HDZ s novim, sasvim novim predsjednikom. Tako da će to sve biti novo (kao da i nisu bili u neuspješnoj koaliciji koja je pala u Saboru nakon samo nekoliko mjeseci natezanja i svađa), s nekim starim ministrima koji su srušeni u Saboru pa su nakon toga morali dati i ostavke. Ali su više nego dobri i zaslužni pa će biti prebačeni i u novu Vladu RH. Njihova se imena još taje, siguran je, kako se čini, samo Z. Marić, bivši ministar financija (bivši nesuđeni kandidat za mandatara nakon planiranog rušenja Oreškovića), ali i budući ministar i potpredsjednik Vlade.

Kako su u javnost puštene najprije informacije o vladi koju bi popunili uglavnom hadezeovski i mostovljanski muškarci (pa je ta ista javnost skočila na slabašne zadnje noge), pušteni su u opticaj ružičasti baloni s obećanjima o novoj Vladi u kojoj će biti “više žena nego što izgleda”.

A kako to sa ženama kandidatkinjama izgleda? O mogućoj zastupljenosti žena u Vladi javnost u sustavu parlamentarne demokracije može najjednostavnije suditi prema zastupljenosti žena u Saboru. Ta je zastupljenost poražavajuća jer je na listama za Hrvatski sabor bilo malo žena a dotične su bile nisko pozicionirane na listama pa ih je ukupno malo i u Saboru. Najmanje u zadnjih desetak godina.

No, među najavljenim ženama koje bi mogle postati ministricama, uglavnom nisu žene koje su bile na listama za Hrvatski sabor. Dakle, najavljuje se da bi ministrice mogle postati žene koje nisu prošle izborni proces, nisu izabrane u Sabor i nemaju pravi izborni legitimitet. Što je posljedica odabira i odluka šefova parlamentarnih stranaka koji su, do jednoga, muškarci.

Zato mandatar ovih dana najavljuje upravo nevjerojatan broj žena u Vladi i “potencijalne i stvarne žene” u ministarstvima. Koje su to potencijalne žene? Može li se mnoga žena tome nadati i je li svaka žena i “potencijalna žena”? Ili su potencijalne samo članice mandatarove stranke? Jer, među pet mandatarovih žena koje su ušle u Sabor,  jedna je nestranačka, jedna je prebjegla iz HRID-i, jedna je izabrana u Sabor ali će ostati u Europskom parlamentu, a jedna je bljesnula izjavom da je bivši premijer kojem se sudi bio najbolji hrvatski premijer ikada.

I; što su iz mandatarove izjave ove “stvarne” žene? Jesu li to dosadašnje ministrice? Ona koja nije znala kako se puni proračun? Ili ona koja je propustila rokove za raspisivanje natječaja za osobne asistente, ali i zaboravila na pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom? Te su žene stvarne, tragovi njihovog rada stvarno će se vidjeti još stvarno duže vrijeme. No, ipak, nitko nikada iz dosadašnje ali i buduće vlasti, nije prigovorio njihovu radu. Tako da se i one mogu nadati da će ući u novu Vladu RH.

U toj Vladi mjesto će naći i veliko ministarstvo koje će se baviti demografijom, mladima i socijalom. Iako, demografija i socijala nemaju veze i iako mnogi znaju da se demografska slika Hrvatske može mijenjati samo sustavnim radom svake Vlade u suradnji s lokalnim zajednicama. Samo gospodarski rast koji će omogućiti da mladi ljudi nađu posao i rade ono što vole i žele, ojačat će prostor slobodnom odlučivanju o zasnivanju obitelji. Očekuje se da će na čelu toga i takvog ministarstva biti žena jer ženama uvijek u podjeli resora idu i socijala i briga o obitelji.

Uostalom, stvarna želja za ravnopravnom participacijom žena u vlasti, mogla se precizno demonstrirati još u danu konstituiranja Hrvatskog sabora kad su baš vladajući, na bar jedno od tri potpredsjednička mjesta koja su im pripala, mogli predložiti ženu. Istina, bit će jedna žena na jednom od dva potpredsjednička saborska mjesta koja su pripala opoziciji, ali je vladajuća većina uvijek ta koja mora jasno pokazivati smjer i u promicanju ravnopravnosti spolova.

Uostalom, među četiri potpredsjednička mjesta u Vladi ne spominje se takvo mjesto za ženu pa je jasno da se užurbano traže žene i resori samo kako bi se dojam o Vladi na samome njenom startu ravnopravno popravio i kako bi bilo “više žena nego što izgleda”.

 Za to vrijeme, Hrvatska nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Na to upozoravaju ženske nevladine organizacije, o tome se govori samo na skupovima koje nitko ne prati i ne zabilježi i na koje više ne dolaze ni stranačke žene. One koje bi sad trebale popuniti Vladu i biti ukras demokracije, kako to biva često u ovoj našoj mladoj hrvatskoj muškoj demokraciji.

Konvencija Vijeća Europe se mora ratificirati u Saboru, ali to bi netko tamo trebao predložiti, gurati i lobirati da dođe na dnevni red. Logično bi bilo da ratifikaciju Konvencije za borbu protiv nasilja nad ženama predloži Vlada Republike Hrvatske u kojoj će biti “više žena nego što izgleda”.

Čujem da će jedna žena biti i ona koju sam izabrala za svoju ministricu u Vladi 2010. Ali, to se neće spominjati jer trenutačno ne spadam u “potencijalne i stvarne žene” prema klasifikaciji potencijalnih i stvarnih muškaraca koji kroje vlast.

Svega imamo, samo sreće nemamo

Više od dva mjeseca prošla su otkako sam ovdje pisala. Bilo je toliko toga za komentirati i toliko toga za odšutjeti da je bilo pametnije ne pisati. Suzdržati se, katkada, nije loša strategija, da; ali meni strana i nelagodna.

U gotovo dva i pol mjeseca nepisanja, od 17. srpnja ove godine, u Hrvatskoj se dogodilo čudo toga. HDZ je dobio novog predsjednika (koji je pobijedio bez protukandidata kao što je u svibnju pobijedio Karamarko bez protukandidata), a SDP je izgubio predsjednika (koji je ležerno pobijedio protukandidata u travnju).

Održani su parlamentarni izbori nakon kojih je sve opet isto, a sve sasvim različito. Kao i nakon prošlih izbora, i za ovima se vuku repovi neregularnosti o kojima nitko politički relevantan nije prozborio ni jedne jedine suvisle riječi. Evidentno je da na nekim biračkim mjestima nisu brojani preferencijalni glasovi, građani su svjedočili kako ih se kupovalo brašnom i ucjenama u izboru zastupnika mađarske manjine (kojeg podupire i Orban!), izabrani zastupnik Živog zida osumnjičio je pajdaše za nezakonito primanje novca u žutim kovertama…

Unatoč svemu tome, predsjednik DIP-a predao je konačne rezultate izbora K. G. Kitarović na Pantovčaku, ne prigovorivši joj što je na biračkom mjestu, pred novinarima, fotografirala glasački listić (a zašto bi joj i prigovorio kad u DIP-u sjedi čovjek koji se negdje lažno predstavljao i još svjedočio o novcima koji su se primali, ali on je na bolovanju).

Iako neki izračuni kažu da je nedostajalo samo nešto više od 7 tisuća glasova za izjednačen rezultat HDZ-a i SDP-a, konačni rezultati parlamentarnih izbora su takvi da opet pregovaraju Most i HDZ. Sve je isto kao prošle godine, samo je u velikoj stranci veći broj mandata i drugi šef, a u Mostu manji broj mandata i isti šef, dok je u SDP-u počela borba za novoga šefa i stranačku vlast pa su se oni predali bez ikakve borbe jer im je glavna njihova međusobna.

Dok glavni akteri pregovaraju, nepostojeća i u Saboru srušena Vlada užurbano donosi odluke (tako da bivši premijer Orešković ne stigne platiti račune za ljetovanje svoje obitelji), mnoge dvojbene. U Saboru smijenjeni ministar financija (jer je smijenjena cijela Vlada pa su svi morali dati ostavke; čl. 116. Ustava: “Ako se izglasa nepovjerenje predsjedniku Vlade ili Vladi u cjelini predsjednik Vlade i Vlada podnose ostavku”), koji je trebao biti mandatar u najavljenom Karamarkovom, Špikinom i Bandićevom preslagivanju, sad je i pregovarač i ministar u bivšoj Vladi i najavljeni budući hadezeov ministar koji uopće nije član HDZ-a. I upravo je on autor pisma koje je – zapravo nepostojeća – Vlada poslala Europskoj komisiji i u kojem se referira o bolnom pitanju kredita u švicarskim francima, a da javnost nema pojma što je opozvana Vlada u tom pismu obećala i je li se na što obvezala.

Ali, kako bi rekli u onoj ubitačnoj reklami, ni to nije sve. O sadržaju pisma ništa ne zna ni guverner HNB-a iako je jedan dio patnji građana vezan i za ignoriranje problema iz te institucije čiji je bivši čelnik završio kao zaposlenik u Agrokoru. Odakle je došao i biši ministar u srušenoj Vladi, a nesuđeni mandatar, koji će opet biti ministar.

Dakle, dok HDZ i Most pregovaraju o novoj vladi, te iste dvije stranke u ostacima srušene Vlade donose i dalje dalekosežne odluke i bez zakonskoga uporišta i protiv bilo kakve dobre i ustaljene političke prakse. U proceduri su izmjene Obiteljskoga zakona koji nam želi nametnuti znatna ograničenja u privatnom životu, na Filozofskom fakultetu izbio je neviđen skandal sa zaštitarima koji dekana brane od terorista sve dok se otpušteni ministar nije sjetio da dekan ima 7o godina i da mora otići u mirovinu. Zbog propusta bivših i budućih vladajućih, Hrvatska nema pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, HRT nema zakonitog ravnatelja, a iz EK upozoravaju na propuste zbog kojih bi nam mogao propasti i novac.

O uvredama studenata i profesora Filozofskog fakulteta nitko od onih koji se predstavljaju kao Vlada nije ništa rekao jer ti isti ljudi i dalje pregovaraju o novoj većini.

U apsurdnu svakidašnjicu zdušno se uključio i HSS koji će podržavati Vladu iako će biti u oporbi, kako je rekao njihov šef Beljak koji će dati Vladi sto dana mira i potpore, naravno ako ostane šef svoje stranke.

Dakle, Hrvatska u ovom trenutku nema ni vlast ni oporbu. Ima samo srušenu Vladu i stranke koje se dogovaraju o Vladi iako još nitko nije vidio ni plan ni program te Vlade.

Zato su svoje vrijeme dočekali zastupnici manjina pa je M. Pupovac već zaprijetio da neće podržati Vladu s Hasanbegovićem, ali je kasnije u dogovoru s glavnim akterima u pregovorima reterirao, dok se sve iza zatvorenih vrata ne dogovore. Kad je zašutio o kontroverznom ministru kulture, Pupovac se dao u uređivanje javnih poduzeća, pa je to opovrgnuo tako da je danas sasvim nejasno hoće li manjine ipak participirati u vlasti ili neće. Jer, svaki dan, kao i u Beljakovom slučaju, jedna izjava sustiže onu od prethodnog dana, ali je Vučić zadovoljan i pozdravlja procese.

Most, jače nego u prošlim pregovorima, šuti. Za njih je ovo odlučujuća utakmica u kojoj ne smiju odglumiti maloga od kužine. Ako budu sretni samom činjenicom što će biti u vlasti i ako Petrova zadovolji nevažna uloga potpredsjednika bez portfelja, onda već na lokalnim izborima mogu proći kao bosi po trnju. Potpredsjednik Vlade bez ministarstva kojem bi bio na čelu osuđen je na lutanje Banskim dvorima, bez stvarne moći i bez ikakve infrastrukture. Nad njima će stalno visiti Bandićeve, Lovrinovićeve i ine snage kao alternativa u ozračju tužne priče sa ŽIvim zidom i urnebesa koji tu skupinu izabranih zastupnika prati. Svađe, neviđeni obrati, falsificiranje biografija, nepriznavanje pravne države, sve to vuče u Sabor ta skupina ljudi kojima su birači dali svoje povjerenje. (Voljela bih upoznati ljude koji su glasali npr. za Pernara, jednog od onih koji su vodili Facebook prosvjede protiv mene dok sam pokušavala završiti pregovore).

I da, kad već sebe spomenuh, većina ljudi koji danas vode pregovore za novu Vladu RH, bili su mi suradnici. Danas bi dali kraljevstvo da ih ne spominjem i da nitko mene javno ne spominje. Ali, ipak ću napisati: oni koji žele postati demokratske ikone, i kojima se mnogi dive nakon Kevinih jama, moraju osloboditi prostor za razgovor o poniženima i izbačenima. Ako ne to, morali bi objasniti javno zašto i kako to da onaj tko te upiše u stranku i da ti pravu političku priliku postaje persona non grata.

Jer, oni koji će sutra postati vlast moraju davati odgovore na sva pitanja, pa i ona koja izazivaju strašnu nelagodu i prezir prema svima koji se usude javno gnjaviti pitanjima. Svaka pozlata, prije ili kasnije, trusit će se i osipati. Dugogodišnjim sudjelovanjem u vlasti naučiš da je važno da, kad sve prođe i svi odu, ispod olinjale pozlate vlasti i dalje ostaneš čovjek koji može drugim ljudima pogledati u oči.

Vrijeme za promjene

U mojoj bivšoj stranci sve je novo. Novi ljudi, novo vrijeme. Srušili su Vladu u kojoj su vlast dijelili s Mostom i Timom Oreškovićem kojeg su baš oni otkrili. Kako je i sam rekao, imao je samo tri sata vremena za razmišljanje, ali su ga, unatoč tomu, hvalili kao najbolje rješenje. Kad su iz HDZ-a započeli operaciju Oreškovićevog rušenja u Saboru, po istom su obrascu pred javnost doveli novog mandatara, kraj još sasvim politički živog premijera. Uvjeravali su svoje članove i javnost da imaju većinu za preslagivanje većine, bez Oreškovića i bez Mosta. Prvi u uvjeravanju bio je sada već bivši šef, njegov friško izabrani glavni tajnik, ali i suradnici poput Špike, Čorića, Tepeša i Bandićevih zastupnika. No, ruku na srce, i svi drugi viđeniji članovi Domoljubne koalicije uvjeravali su javnost da će se presložiti i da je afera “Konzultantica” zlobna konstrukcija i da tu Povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa nema što raditi. Trajalo je to uvjeravanje do posljednje minute vladavine bivšeg šefa na čelu najveće stranke u Hrvatskoj.

No, kad je na vidjelo izbila gola istina o nemogućnosti preslagivanja, ali i kad je Povjerenstvo donijelo odluku, svi oni koji su branili Šefa složili su se kako on mora dati ostavku. Da mora otići i tako spasiti stranku, kako su mnogi neimenovani članovi vodstva brifirali novinare. Najglasniji i najvidljiviji su opet bili oni koji su predsjednika stranke najzdušnije branili dajući mu punu potporu u preslagivanju i rušenju vlastite Vlade. Doduše, ta srušena i opozvana Vlada ostat će zabilježena u povijesti Hrvatske kao najneuspješnija, ali i najridikuloznija zbog niza ministarskih gafova, zbog neznanja i ignorancije ali i zbog činjenice da su je rušili baš oni koji su je stvarali. I tu se ništa više ne može dodati ni oduzeti.

HDZ je danas pred novim izazovima. T. Karamarka izabrali su 17. travnja kao jedinog kandidata koji je uživao nepodijeljenu potporu stranačkih ljudi, a 17. srpnja opet se bira novog šefa. Bira se i zaokružuje prema načelu jedan član-jedan glas (koje je ugrađeno u Statut stranke na početku Sabora HDZ-a 2012., dok sam ga vodila kao predsjednica) i bira se jednog kandidata između jednog kandidata. Odlučili su tako strepeći valjda da bi bilo kakva otvorena utakmica više kandidata mogla stranci dodatno naštetiti pred izbore, strahujući od izvlačenja raznih podataka uvijek revnih “visokih neimenovanih izvora iz vrha” ili s margina stranke.

S pravom stranački prvaci računaju na brzi zaborav i resetiranje jer je politička praksa pokazala da birači brzo zaboravljaju što je kako počelo i što su u politici posljedice a što uzroci. No, biranje prema načelu jedan član-jedan glas sada je nova šansa i donijelo bi novi uzlet da je kandidata bilo više i da je svaki član stranke mogao tajno glasajući odabrati zaista onog kandidata koji mu je srcu prirastao likom i djelom, idejama, stavovima, hrabrošću i biografijom.

No, svi koji u toj velikoj stranci nešto znače zaigrali su javno na A. Plenkovića. U njemu vide zaokret, novo doba i novu šansu pa su pritisnuti svi potencijalni drugi kandidati da odustanu, da se odreknu ambicija, da zatome svoje želje i vizije. Sve u ime zajedništva. Budući da je Plenković bio pobjednik unutarstranačkih izbora prije nego što su birališta otvorena, već je počela i bitka za osvajanje mjesta na listama za parlamentarne izbore.

Puna stranačka demokracija u mogućnosti odabira između barem dva kandidata u najvećoj i povijesnoj hrvatskoj stranci bila bi osobito važna za Hrvatsku i predstojeće parlamentarne izbore jer bi ta stranka imala u punom smislu demokratski izabranog ali i profiliranog vođu (ja, izabrana aklamacijom, znam ponešto o tome).

Kad ostane samo jedan kandidat, onda i glasanje svih članova stranke gubi pravi smisao jer se ponavlja matrica i s nedavnog izbora T. Karamarka. Bio je do te mjere najbolji da nije imao protukandidata. Pa su ga nakon dva mjeseca prisilili da podnese ostavku jer nije bio najbolji. Takvog, poniženog vlastitom ostavkom, ljudi iz vodstva stranke su ga ipak javno zaštitili jer se žrtvovao. To mu ne odriče ni Andrej Plenković koji prije tri mjeseca nije htio u utrku i protukandidiranje Karamarku. Kad je vidio da je igra rušenja vlastite vlade propala, A. Plenković kritizirao je blago na Saboru stranke ne imenujući na koga se točno kritika odnosi. Na tom Saboru izabrano je i novo Predsjedništvo HDZ-a koje će sad dobiti novog predsjednika.

Najveći broj glasova za vodstvo stranke dobio je Z. Hasanbegović koji je i poslije šefovog kraja ostao mu vjeran. Njega se spominjalo i kao mogućeg kandidata na izborima za predsjednika stranke, kao i D. Milinovića koji se odrekao kandidature i ambicija u korist europarlamentarca. A bilo bi dobro, to zaista mislim, da su svi oni izašli 17. srpnja pred članove svoje stranke i dopustili im da odaberu. Jedino bi nakon toga bilo jasno je li članstvo HDZ-a odlučilo da ih vodi generacija upisana u stranku 2011. ili su za one koji su “2o godina krvarili za stranku” i koji su “poderali puno cipela” obilazeći sve podružnice HDZ-a i u najzabačenijim selima.

Zato bi, zbog parlamentarnih izbora, zbog formiranja nove vlade, zbog Hrvatske i budućnosti sviju nas, zaista važno bilo da Andrej Plenković, koji želi biti premijer, jasno progovori i o događajima u HDZ-u protekle četiri godine. Važno je znati što on misli o brisanju povijesti stranke na stranicama HDZ-a od 1999. do 2012. jer je to vrijeme u kojem je HDZ vodio Vlade koje su Hrvatsku uvele u NATO i EU. Puno važnih događaja obilježilo je to razdoblje, a povijest stranke izbrisana je bez ijednog stranačkog glasa protiv tog čina.

Bilo bi važno da novi čelnik moje bivše stranke (u kojoj sam postala potpredsjednica zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu koji me na tu funkciju i predložio) ocijeni smjenu Vladimira Šeksa sa mjesta potpredsjednika Sabora, odmah nakon dolaska novog vodstva stranke 2012. Usprotivila sam se jedina tom poniženju jer je Šeks bio doajen, zaslužio je to mjesto i zbog najvećeg pravničkog znanja u pretprošlom sazivu Sabora, a bio je kažnjen samo zato što me podržao u unutarstranačkoj kampanji 2012.

Zbog unutarstranačke demokracije koja se uvijek prelijeva i na način vođenja države ili participiranja u jakoj oporbi, bilo bi važno čuti stajalište novog predsjednika HDZ-a o svima onima koji su iz stranke izbačeni ili su sami otišli. Ili označeni kao “zečevi iz SDP-ovog šešira”. Tako su suradnici bivšeg šefa kitili i one koji su sami otišli, poput D. Prgometa ili M. Dalić, ali i izbačenu Šteficu Madračević koja je osnivala stranku u Njemačkoj još davne 1989. godine.

Jesu li svi oni koji imaju svoje mišljenje, oni koji su kritični ili oni koji samo brane povijest stranke, zaista baš zečevi iz SDP-ovog šešira? Jesu li oni koji su slobodno govorili o svojim viđenjima razvoja stranke zaista trojanski konji neprijateljskih snaga ili je sloboda govora jedan od temelja demokratskog društva pa onda i demokratske stranke?

Je li bilo ljudski i politički ispravno proglašavati me bilo kakvim zecom iz bilo čijeg šešira samo zato što sam se branila od Karamarkovih optužbi da sam detuđmanizirala i dekroatizirala Hrvatsku i što sam zagovarala i dalje ista stajališta koje smo imali u Vladinom Programu gospodarskog oporavka iz 2010? Na primjer, o davanju dijelova izgrađenih autocesta u koncesiju ili o outsorcingu. Ili pak o Zakonu o radu. Samo sam se i dalje zalagala za ono što je bio plan HDZ-ovih Vlada, ističući uvijek da o istim stvarima jednako moramo govoriti i kad smo na vlasti i kad smo u oporbi.

Bilo bi važno da se A. Plenković precizno odredi o primjeni Ustavnog zakona o pravima manjina i ćirilici u Vukovaru, kao i o podjelama kolone prošlih godina uz Dan sjećanja u tom gradu. Važno bi bilo čuti što novi šef HDZ-a misli o promjenama zakona o sportu koje je najavljivao odlazeći Šustar, ili o razmišljanjima gđe. Šikić kako obrazovani nisu pokretači. Što misli o kurikularnoj reformi, a što o lustraciji i popisima izdajnika, kakvo je njegovo stajalište o izboru ustavnih sudaca i o jednome od njih koji se, iako zastupnik, lažno predstavljao u inozemstvu.

Novi smjer morao bi se vidjeti odmah nakon dolaska na čelno mjesto stranke, kao i otvorenost za drugačije mišljenje i strpljivot za pitanja. Onaj koji propituje nije neprijatelj i ne mora misliti loše i željeti zlo.

U svakom slučaju, danas bih trebala biti zadovoljna. Danas u HDZ-u potvrđuju za predsjednika mojeg kandidata za zamjenika. Uz njega su i oni koji su 2012. bili uz Karamarka, u borbi i protiv mene, protiv Andreja i protiv Vladimira. Uz njega su i oni koji su bili uz mene i 2012. i lijepo je to vidjeti i iz moje perspektive.

No, mene su u međuvremenu izbacili. Zato što nisam pristala šutjeti na svakodnevne optužbe da sam se (ali i bivše vodstvo) odrekla Tuđmana i da je stranka postala bljutava sol i da su branitelji poniženi i da je Hrvatska dekroatizirana. Je li to izbacivanje bilo u skladu sa Statutom? Tri godine čekam odluku Ustavnog suda i teško da ću je dočekati kad je jedan od novih sudaca Ustavnog suda bio i moj sudac u procesu za izbacivanje. A prije toga, moj ministar, jedan od najdražih.

Izbacivanju se, istina, usprotivio Davor Stier, danas čvrsto uz novog predsjednika, nekoć čvrsto uz mene. Zahvalila sam mu na tome, iskreno dirnuta njegovom hrabrošću. Zbog drugačijeg mišljenja je smijenjen s mjesta međunarodnog tajnika, ali je postao europarlamentarac. Spominjem ga jer je negdje danas rekao kako su bivši (predsjednici) bivši i kako će ih pozivati na proslave.

No, za novi smjer trebat će mnogo više od proslava. Trebat će, primjerice, jasno reći da onaj koji govori smije govoriti što misli i da to može i javno, a ne samo u svoja četiri zida i da se, kod susreta s bivšim ili bivšom, ne treba prelaziti na drugu stranu ulice. Jer će svi jednog dana postati bivši pa bi ulice postale pretijesne za tolika prelaženja.

Sretan vam Dan državnosti

Hrvatska živi ususret Danu državnosti. To je osobito važan datum, povijesni, razlog za ponos i dostojanstvo. Obilježavali smo ga proteklih godina svečanim sjednicama Vlade i odlaskom u Vukovar, a sve su političke strelice uvijek pospremljene na taj dan pa se pritom našlo i par prigodnih rečenica o budućnosti, dostojanstvu, postignućima i tome slično.

Ove godine, ususret Danu državnosti, Hrvatska je u najvećem političkom i mnogom drugom kaosu ikada. Pala je Vlada, a srušili su je politički domoljubi koji su tu Vladu i stvorili. HDZ je srušio svoju Vladu i premijera kojeg su baš oni doveli i predstavili javnosti kao najboljeg. Jer kandidat za premijera uvijek mora biti najbolji.

Dok smo mi mnogi bili zgranuti činjenicom da mandatar ne zna hrvatski, da ne poznaje Hrvatsku, da nas naziva građevinama, da nema mišljenje ni o čemu relevantnom za funkcioniranje države, oni koji su ga doveli su nas po medijima, Saboru i šire uvjeravali da je Orešković spasonosno rješenje za Hrvatsku. O njegovoj stručnosti, upravljačkim sposobostima, vezama po svijetu, blistavoj financijaškoj karijeri, šef najveće stranke u Domoljubnoj koaliciji i njegovi trkači na kratke staze prosipali su zvjezdane informacije.

A sve samo zato što se nikako nije mogao ostvariti san glavnog šefa da postane mandatar pa premijer, da osvoji dvotrećinsku većinu u Saboru, promijeni Ustav i sve nas lustrira. Tihomir Orešković doveden je za ruku na Pantovčak kako bi spasio ugled predsjednika najveće stranke D. k., sastavio Vladu i održao privid pobjede. Uzmak na prvo potpredsjedničko mjesto bio je za T. K. jedini izlaz za nuždu, nije bilo žrtvovanje i nikakav ustupak za Hrvatsku. Jednostavno, drugog izlaza nije bilo jer su mu trebale ruke Mosta, jer bez Mosta ne bi bilo Vlade i vlasti, a Most nije htio Šefa za premijera.

Svatko s trunčicom političkog i životnog iskustva znao je da se konstrukcijom Vlade rodio čudnovati kljunaš, nesposoban za život i neosjetljiv na život. Mnogi, koji su o tome javno govorili i pisali, napadani su javno i anonimno, nazivani su orjunašima, komunjarama, kurvama, izdajicama, četnicima. I sama čuvam kolekciju pisama na tu temu, s najavama i o živom zakopavanju u zemlju jer se nekima nije svidjelo što se usudim bilo što reći umjesto da “začepim tu poganu gubicu i nabijem si je u g….”, kako je napisano u jednoj pisanoj anonimnoj preporuci.

Jučer pak, cijela Domoljubna koalicija, uspravnih čela i punih srca, srušila je zloga Tima Oreškovića, a razloge je već dan prije iznio onaj koji ne priznaje odluke Povjerenstva koje odlučuje o sukobu interesa. Kazao je da je u Vladi “moglo bolje” i da se “ovaj FOLKLOR morao prekinuti”. Kao da je cijela država prespavala pet mjeseci, kao da nismo slušali sva ta furiozna uvjeravanja kako se radi i da rezultati dolaze. Gledali smo ih, dakle, u toj folklornoj družini, ruku pod ruku u drmežu koji nas je dotresao do ruba poštivanja demokratskih standarda i ustavnih vrednota. Zanosno isprepleteni, tancali su Tepeš i Milošević, Ćorić i Rimac, Špika i Putica kao i drugi kojima su usta bila puna reformi koje nisu viđene ni prepoznate.

U međuvremenu se udarilo po medijima, dijelile su se šajkače, smijenilo vodstvo HRT-a (pa me nisu zvali, prvi puta, na obljetnicu te kuće u kojoj sam dobila i nagradu za životno djelo), zaustavila se Kurikularna reforma, poskupjelo zdravstvo, istekao mandat Pravobraniteljici za invalide a nitko nije pokrenuo postupak za novo imenovanje, nisu isplaćene stipendije studentima, nabujao je kaos oko Jasenovca, neuspjelo smo se pokušali zadužiti u Londonu i tako redom, a ne radom. Bernardica J. poručila je “nek crknu”, a N. Šikić priznala da ne zna kako se puni proračun.

Kad je zagrmilo, Orešković je najprije branio svog prvog pp, rekao da on nije ništa kriv. Do tada je bio relativno dobar. Kad je pak izjavio da prvi pp mora otići, doznali smo od “visokih izvora” da nije “Hrvat u glavi” i da mora otići.

Kad je D. I. Milošević jučer u Saboru Timu skresao da “Hrvatska nije korporacija”, došlo mi je da udarim šakom po stolu i podsjetim da sam, kad se sastavljala Vlada, govorila i pisala upravo to; Hrvatska nije korporacija. Domagoj Ivan tada je branio Tihomira, uvjeravajući nas da su njegove sposobnosti planetarno poznate i da će taj čovjek obasjati Hrvatsku. Ali, hej, nije to bilo prije pedeset godina pa da Milošević, nova šefova uzdanica pomisli kako smo svi sve zaboravili. I još se čudio što Tim sam ne ode kad mu je već i on pomogao da dođe.

Svakako, dogodilo se nešto što se neće tako skoro. Vladajući su sami sebe srušili koristeći argumente svih svojih oponenata i proglašavajući svoju Vladu, sa svojim ministrima, lošom, lošim eksperimentom, nefunkcionalnom. Iako većinu Vlade nisu činili mostovi nego hadezeovi ministri, HDZ je srušio “nefunkcionirajuću Vladu” iako je bio najzaslužniji da se takva Vlada sklopi. Sve se to odigralo, međutim, samo da ne dođe ovaj petak i glasanje o zahtjevu za opoziv prvog potpredsjednika Vlade koji je, kad je bilo jasno da će i SDP pomoći u rušenju Vlade, podnio ostavku.

U međuvremenu, kraj još politički živog premijera, prije glasanja o njegovu nepovjerenju, Domoljubna k. dogovorila se o novom mandataru koji to, međutim, ne može postati dok na Pantovčaku ne podastre 76 potpisa. Neviđeni spektakl se dogodio kad je friški glavni tajnik, gotovo za ruku, doveo pred novinare samoproglašenog mandatara i kad je pokroviteljski moderirao njegove odgovore ali i manevre oko 76 glasova potpore.

Činjenica je da bi ista politička grupacija, dakle Domoljubna k., bila spremna na isti politički ekperiment. Dovodeći nestranačkog čovjeka koji nije prošao kroz izbore, nadaju se opet, kao i u slučaju Oreškovića, instalirati privid od premijera kojim bi upravljale moćne šefove ruke u pozadini. Jučer izrečena prijekorna konstatacija upućena Oreškoviću kako “Hrvatska nije korporacija” još bi prikladnije zvonila uz Marićevo ime koji dolazi iz Agrokora i sigurno se tamo planira vratiti. Marić je jedini ministar kojeg Orešković izričito hvali, a obojica su najveći krivci što je Hrvatska po prvi put bila neuspješna u plasiranju svojih obveznica. Ni Marić kao ni Orešković nema političkog iskustva, o njegovim stajalištima o bilo čemu izvan financija nitko ništa ne zna. O Mariću kao i o Oreškoviću može se govoriti kao o čovjeku koji nikada ni u jednoj prilici nije iznio svoja stajališta o najvećim problemima koji tište hrvatsko društvo.

Ali, dok pišem ovaj tekst, stižu vijesti kako je u Saboru skupljeno dovoljno potpisa za raspuštanje te najviše predstavničke institucije u kojoj se bira Vlada. Čini se tako da proglašeni mandatar to nikada neće postati, a da su se oni koji su potaknuli smjenu svoje Vlade i svog premijera, jednostavno preračunali. Jer, 68 nikada neće biti 76, koliko god mi šutjeli o tome.

Uz Dan državnosti tako, prvi puta u povijesti Hrvatske, imamo opći politički pad i nervozu, gužvu i strku, ali i neizvjesno sutra kad se ne zna tko će voditi zemlju. Rejting agencije motre, nestabilna situacija nije nam preporuka, a sve to se događa zbog činjenice da nitko, već dugo, nije u stanju caru reći da je on, je li, gol.

Tako će 25. lipnja proslava velikog praznika pasti na leđa K.G.K. koja možda i zapjeva kako je to nedavno učinila otvarajući prostorije jednog radija. Očekuje se nešto iz repertoara najdražeg joj pjevača.

Šalu na stranu. Nismo se svemu ovome ni u najtmurnijim snovima nadali. Sve ovo što se događa, Hrvatska jednostavno nije zaslužila.

Hrvatska, naša Domovina

Hrvatska je naša Domovina. Za većinu nas, hrvatskih građanki i građana, kako sam već pisala, jedina. Nemamo druge. I ne želimo drugu. Stalo nam je do Hrvatske, stalo nam je da Hrvatska bude zemlja ugodna za život. Mala zemlja velikih mogućnosti. Zato što Hrvatska ima potencijal, što bi se reklo resurse, a i osvojila je sve najveće strateške ciljeve. Ušli smo u EU, otvorilo nam se tržište od preko 500 milijuna ljudi, a to znači da treba raditi i povećavati prostor za napredak. Kojeg nema bez dostojnog odnosa prema obrazovanju, svakom čovjeku, dostojnog poštovanja prava na drugačije mišljenje i uvažavanje drugog i drugačijeg. Za sve to, preduvjet je normalna, demokratska vlast koju čine oni koji znaju što hoće. Obrazovani, razumni, s iskustvom, sposobni okupljati, sposobni slušati i čuti.

Sve to, što se tiče vlasti, Hrvatska danas nema. To je ona ista zemlja s kraja pregovora za ulazak u EU, ali po mnogo čemu različita. S bitno narušenim unutarnjim dostojanstvom koje proizvodi kaotična, frustrirana, prevrtljiva, zajedljiva, osvetoljubiva i nemoćna vlast koja se svakim danom sve snažnije pretvara u putujuće kazalište s glumcima kojima nitko ne plješće, u rashodovanim kostimima i s raspadajućom scenografijom. To je vlast kakvu Hrvatska nije zaslužila i kakvu mnogi nisu ni mogli zamisliti prije izlaska na parlamentarne izbore, vlast koja je iskočila iz ustavnog okvira koji određuje zadaće vlasti.

Ne treba se više snebivati i čuditi, možda samo zdvajati. Ništa, od samoga početka komponiranja ovog novokomponiranog uratka, nije slutilo na dobro. Jer je od samoga početka formiranja parlamentarne većine u Saboru krenulo s nikad viđenim obratima, cendranjima, fingiranjima, optužbama, preskakanjem iz tabora u tabor, izmišljanjem, konfabuliranjem, svađama, opstrukcijama i podmetanjem. Počelo je i s prljavim vešom (priča oko Raškovića), nikad razjašnjenim obratima (Petrov na Pantovčaku), objedama o krađi pet do šest mandata (T. K.), prijetnjama (Ćorići), lažnim dosljednostima (D. Kosor o resetiranju) i tako redom. Mutila se prljava voda pa se ni musavi veš u njoj nije mogao prati.

Častili su jedni druge udbaškom i prošlošću u JNA, mali partneri poput HSP AS ili BUZ-ov šef bili su zaduženi za higijeničarska pospremanja Mosta. Premijer se sljubio s Petrovom pa se onda, kad mu se počela tresti stolica, prebacio onom koji ga je doveo.

Pojedini članovi Vlade, poput Hasanbegovića, doveli su nas na naslovnice svjetskih medija koji užurbano propituju što se to u Hrvatskoj događa. Oni pišu jednostavno i jasno što u Hrvatskoj mnogi ne vide i ne žele vidjeti. Carevi okolo hodaju goli a podanici se ustručavaju upozoriti na golotinju i ćudoređe pa i dalje lažu kako je carevo ruho blještavo i kako skladno prijanja uz isklesano tijelo.

Političko tijelo se, međutim, otromboljilo pa se jedva kreće i teško diše, pucajući po svim zglobovima. Za to vrijeme premijer nas je, braneći svog prvog pp (a istinskoga šefa), uspio uzrujati spominjanjem prolivene krvi i žrtve branitelja. Sve to izrekao je potpuno neprimjereno u kontekstu svog bespridržajnog podupiranja onoga koji mu je udahnuo premijerski život. Tim O. kaže: “Branitelji su se borili za demokraciju” i “Previše se krvi prolilo za ovu demokraciju”, a da zapravo ništa ne zna ni o braniteljima ni o demokraciji za koju su se oni borili. Jer nije bio u Hrvatskoj i nije bio s braniteljima. A i kakve bi to imalo veze s aferama i konzultanticama?!

Danas, kad je pobjegao iz Vlade, bez objašnjenja o otkazivanju sjednice, nije mislio na demokraciju za koju su se borili hrvatski branitelji?! Sigurno, ostavljajući zdravlje na ratištu, nisu sanjali premijera koji ignorira javnost, potpredsjednike Vlade koji si međusobno okreću leđa na Dan oružanih snaga i silne afere koje doslovce preplavljuju javnost iz dana u dan.

U međuvremenu, jučer su investitori jasno rekli da Hrvatska zapravo nema Vladu. I to je to. Nikakvi spinovi više ne prolaze. Zabava je završena, svjetla se polako gase. Samo s Pantovčaka ne dopire tutnjava ni zahtjevi ni pisma kakva su se pisala u veljači 2015. Za izlazak iz krize tada je KGK tražila ostavku premijera. Smatrala je kako je to najbolje što on može učiniti za Hrvatsku. Sad šuti, ne oglašava se o aferama zbog kojih se traži smjena stranačkog šefa s mjesta prvog pp Vlade, a kad se i pojavi pred novinarima ne mogu joj se postavljati pitanja. “Branitelji su se borili za demokraciju”, kako bi rekao Orešković, premijer u odlasku. A demokracija znači i odgovornost pred javnošću.

Tako izgleda Hrvatska početkom lipnja 2016. Ministar obrazovanja ignorira desetke tisuća građana kao i siromašne studente kojima nije isplaćivao stipendije. I on misli da su građani igračke, nedostojne njegovih konkretnih objašnjenja. O kandidatima za ustavne suce drugi put. Jer, gorčine i snebivanja za jedan blog je i previše. Nova poniženja tek slijede, valja se čuvati ogorčenja i bijesa.