SVE ZA HRVATSKU

Ne bih se privilegirano cijepila jer bi me bilo sram i strah, jer bi mi bilo neugodno i jer bih se bojala prezira. Jako bih se bojala prezrivih pogleda na ulici, u liftu, u trgovini. Nijemih pogleda onih kojima cjepivo treba da bi bili sigurni da će još neko vrijeme poživjeti jer su stari, bolesni, jer se liječe, jer su medicinsko osoblje, jer su učitelji i jer cjepiva ima mizerno malo. Jer i inače, kad se ne radi o životu, mnogi građani političare gledaju i komentiraju s prezirom i gađenjem. I tome svjedočim iz iskustva.

Da; cjepiva nedostaje, zastala je dostava a o životima se radi. Nije bilo sram zastupnike i zastupnice svih boja i fela koji su prihvatili dar onih koji odlučuju o svemu progurati se preko reda, skinuti u zgužvane bijele a često posivjele potkošulje i primiti cjepivo koje im u prvom valu cijepljenja ne pripada. Jer je država odredila prioritete u kojima nisu bili ni zastupnici ni ministri ali je ista ta država preskočila preko starih, nemoćnih, bolesnih, transplantiranih, starijih od 65 godina, sto tisuća starijih od 80 godina pa cijepila političare kao najugroženije.

Najviše me sram slušati priče kako oni privilegiranim cijepljenjem preko reda šalju poruku da se moramo cijepiti. Ali ne odgovaraju na pitanje kako se i gdje se možemo cijepiti svi mi koji smo uvjereni da se treba cijepiti i koji spadamo u ugrožene skupine. Samo klepeću, bez srama, kako oni eto svojim primjerom pokazuju da se moooooramo cijepiti ali ih nitko ne pita kako, kako kad je cjepiva mizerno malo. I kad nema izvjesnosti kad bismo svi mi koji se želimo cijepiti mogli doći na red. Ikada ili nikada.

Bilo bi šteta razboljeti se i umrijeti sada kad je cjepivo tu, rekla je neki dan Alemka Markotić ali nije rekla što je to “tu” i gdje je to “tu” za sve stare koji nisu u domovima, za sve transplantirane i druge teške bolesnike koji će izvjesnije umrijeti ako se razbole a nisu se cijepili.

Najgore od svega je to besprizorno muljanje uvaženih zastupnika i zastupnica da se cijepe za naše dobro iako se npr. zastupnici u Bundestagu ne cijepe privilegirano za njemačko opće dobro. I iako znaju da javno cijepljenje liječnika i medicinskih sestara sigurno neusporedivo više može umiriti građane koje uzrujavaju privilegije političara.

Nevjerojatno je razumijevanje i jedinstvo tzv. šefa oporbe i zastupnika Bračanina s kolegama iz HDZ-a kad se radi o njihovom privilegiranom zdravlju kao i uskladba trabunjanja o porukama zastunika i gradonačelnika Samobora ili gđe revolucionarke iz neke lijeve lijeve fronte koja se uvijek bori za radnička prava. Zastupnica te fronte zbunjeno se smješkala novinarima nakon što se cijepila i nije ju, kao borkinju za radnička prava, brinulo što za zaposlene u Saboru nije bilo cjepiva. Ni što u Rijeci, u kojoj želi biti gradonačelnica, obiteljski liječnici moraju birati jedno ili dvoje kroničnih bolesnika koje će cijepiti u svojim ordinacijama. Jer cjepiva nema.

Utihnuli oporbeni zastupnik koji je pristao elitistički se cijepiti rekao je nešto u smislu da je to “odluka nadležnih službi” kako bi mi, tupi građani nakon toga mogli slegnuti ramenima i reći ha dobro nije on odlučio nego nadležne službe. Donedavno kritičar vladajućih postao je brat po cijepljenju s onima koje je prije žestoko napadao kao nesposobne i na svaki način loše pa mu valjda više neće vraćati podsmjehivanjem o provalama u automobile i svemu onome zbog čega su prije korone ratovali.

I najpobožnija, najveća vjernica među zastunicima, vladajuća gđa koja je i na cjepljenje došla pobožno i skrušeno mašući novinarima, privilegirano se cijepila jer i ona kao šef opozicije smatra da je njena dužnost cijepiti se prije potrebitih jer je ona ipak najpotrebitija. Uostalom, to joj pravo i pripada jer je ona jedina davne 2008. godine glasala u Saboru protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije pa je jasno poručila da ona jest za diskriminaciju.

Zapanjujuće je kako su se svi ti cijepljeni protiv Covida 19 ali ne i protiv srama, uhvatili u isto kolo s onim zastupnikom koji je morao biti u samoizolaciji ali nije bio jer je morao biti 76. ruka u Saboru, konačno u zajedništvu vlasti i oporbe, lažno nas uvjeravajući da će nas tako uvjeriti da se moramo cijepiti cjepivom kojeg nema. Naravno da nisu rekli da se cijepe da bi osigurali sebe i svoje kao što to čine i suci Ustavnog i Vrhovnog suda. Jer će nas sigurno potaknuti na cijepljenje cjepivom sudac Ustavnog suda oko kojeg su se složili HDZ i SDP pa ga udomili iako se taj lažno predstavljao u Austriji. Jer su se SDP i HDZ složili i oko drugih rashodovanih političara koji još nisu htjeli u mirovinu pa su ih utoplili u Ustavnom sudu. A to je onaj sud koji je poništavao presude za ratno profiterstvo.

Kažu, doduše, da se suci cijepe u tišini pa nije jasno kako će nas građane koji se želimo cijepiti, iz tišine potaknuti da se cijepimo cjepivom kojeg nema, mi koji se želimo cjepiti.

Konačno; koga bi to, da cjepiva ima, mogli potaknuti političari, ministri i ministrice, zastupnici i zastupnice, koji se ne znaju pripremiti za cijepljenje pa se skidaju do potkošulja, paradiraju polugoli, trgaju rukave i pokazuju nam svoja manje ili više nelijepa tijela, umjesto da jednostavno spuste rukav do ispod ramena bez cirkusiranja. I zato svaka čast svim zastupnicima i zastupnicima koji su odbili gurati se u najprvije nezaslužene redove, a javno deklariraju da se žele cijepiti i da je to važno.

Naravno, i među preko reda cijepljenim zastupnicima i zastupnicama, ministrima i ministricama, sucima koji se cijepe u tišini, sigurno ima starijih od 65 godina i kronično bolesnih. Ali su se i oni lijepo trebali javiti svojim obiteljskim liječnicima i tamo čekati svoj red i poziv na cijepljenje, kao što su to učinili svi oni koji se nisu mogli privilegirano cijepiti.

No, ipak; možda bi i bilo zabavno da su svi cijepljeni političari i političarke na majicama napisali onu, za političko preživljavanje važnu poruku, poruku ministra koji se izrotirao u mnogim resorima, dok je sjedio sa šefom na kavi a na majici pisalo “Now I wanna be your dog”.

Vukovar

Počasna sam građanka Vukovara i davno je to bilo kad su me počasnom građankom tamo proglasili. Ta mi je čast pripala zbog mojih novinarskih dana s Vukovarcima a malo i zato što sam bila i sudionica prve Kolone sjećanja u Vukovaru 1998. Bilo nas je tada u Vukovaru malo, bilo je to u godini kad je taj naš ranjeni grad tek vraćen u ustavnopravni poredak RH, bilo je tjeskobno i svečano u isto vrijeme. I da; bilo je jako hladno.

Poslije te 1998., u Koloni sjećanja sudjelovala sam i kao zastupnica, potpredsjednica Sabora, ministrica, potpredsjednica Vlade i kao premijerka. Bilo je godina kad smo se smrzavali šibani ledenim vjetrom na vjetrometinama ali je bilo i godina kad smo znojni i zadihani stizali do Memorijalnog groblja. Jer je tih nekih godina nenadano zatoplilo preko svake mjere i neuobičajeno za ta doba godine.

Bilo je i kišnih kolona kad ni kišobrani ni kabanice ni čizme nisu pomagali i kad bih se, opet mokra i zaleđena jedva dovukla do groblja pa onda još autom do Ovčare jer su to bile godine kad me već, nakon 2005., počelo snažno boljeti koljeno.

Nekad sam u tim kolonama lagano šibala naprijed, gužvajući se s beskrajem ljudi, a bilo je godina kad sam, pod lijekovima protiv bolnog koljena, jedva savladavala svaki sljedeći metar uz osjećaj kako hodam po vlastitim golim kostima. Najteže je uvijek bilo poslije dugotrajnog marširanja još odstajati ili odsjediti na misi na otvorenom, u rana poslijepodneva, kad bi se koljeno počelo hladiti a ja nisam znala hoću li se, kad sve završi, uopće moći pokrenuti. Bilo je godina kad se to stvarno i događalo i kad bih se, potpuno pothlađena i ukočena, jedva odlijepila s mjesta drhtureći cijelim tijelom.

Ipak; svaki taj odlazak u Vukovar 18.11. bio je nekako posebno uzbudljiv, drag i svečan i uvijek me veselilo to mnoštvo poznatih i nepoznatih s kojima sam se rukovala, grlila i ljubila jer su se svi međusobno rukovali, grlili i ljubili, pomiješani u tom nekom zanosu zajedništva i osjećaju da tim hodanjem nešto činimo za taj grad. Makar su nas često mnogi Vukovarci ispraćali konstatacijom koja se mrmljala više no što se glasno izgovarala o tome kako ćemo mi opet otići i neće nas biti, a oni će tamo opet ostati sami i zaboravljeni. Što i jest i nije bila puna istina.

Godinama se, dakle, u Kolonu sjećanja stupalo u krugu vukovarske bolnice, tamo odakle su odvedeni ranjenici i bolesnici u studenom 1991., tamo odakle je na Ovčaru odveden i Siniša Glavašević.

I dok bi svakog 18.11. trajao prigodan domoljubni program u krugu bolnice, uvijek sam više nego o koloni, razmišljala o strašnim satima u kojima je 1991. Veselin Šljivančanin urlao na predstavnike Međunarodnog crvenog križa pred bolnicom i kako nam je svima bilo jasno da se sprema pokolj i da mnogima tamo neće biti spasa.

Nakon prigodnih pjesama i recitacija na improviziranoj pozornici ispred bolnice, svih tih godina u kojima sam koračala u Koloni sjećanja, ta bi se kolona svečano i pokrenula pa bi se naprijed vijorile zastave a iza barjaka uključivali predstavnici udruga, obitelji poginulih i nestalih branitelja, znana lica izmorena godinama, čekanjem, bolestima i tolikim smrtima koje su ih okovale.

Poslije bismo se u kolonu uključivali mi ostali, političari raznih razina i vrsta, gotovo svi uvijek i tamo nastojeći biti što bliže onom ili onima koji su u tim trenucima bili najvažnija vlast u državi. Pa je tako bilo i meni dok sam bila vlast i dok su mi, u vrijeme tih dugih hodnji, ljudi prilazili ili tek dovikivali sa strane, darujući krunice, zastavice a bilo je i kolača.

Na početku bi u Koloni sjećanja i bilo nekakvog reda ali bi poslije, ovisno o tome tko je diktirao tempo, neki brzali naprijed, neki zaostajali, neki odustajali, ali ti su bili rijetki. Na pojedinim mjestima baš bi se zagužvalo, ljudi su glasno govorili jer su svi uglavnom govorili hodajući pa su, opravdano, morali govoriti glasno. Jer kad hodaš zapušeš se a žamor tutnji oko tebe.

U Koloni sjećanja bilo je uvijek ljudi koji su hodali u tišini i koji kao da nisu primjećivali one oko sebe jer su to bili ljudi koji nisu mogli ni preboljeti ni zaboraviti a ponekad ni oprostiti. Uvijek je bilo i onih u Koloni sjećanja koji su se zaista iskreno sjećali hrabrih branitelja i civila Vukovara, onih koji su u vrijeme opsade, pokazali nezapamćenu odvažnost i nesalomljiv duh. Da, uvijek je bilo i ljudi koji su o sjećanjima govorili u koloni sjećanja i kojima nije bilo važno vidjeti i biti viđen jer su oni svoje uspomene i tuge nosili šutke i bez vidljivih velikih emocija.

Ali je bilo uvijek i puno onih koji se nikoga i ničega nisu sjećali jer su došli vidjeti i biti viđeni osobito u godinama koje su bile izborne pa je trebalo pokazati “domovinsko zajedništvo” i lažno suosjećanje. Uvijek je bilo onih koji su u koloni od bolnice do groblja pričali o stvarima koje nisu imale veze sa sjećanjima na žrtvu Vukovara pa su se veselo dogovarali ručkovi poslije, kave poslije, gemišti usput, uz pokoju stranačku zastavu ili kakvo drugo stranačko obilježje. A onda poslije razna druženja duboko u noć.

Sve je bilo drugačije u koloni 2013. jer je tad bila organizirana kolona izvan kruga bolnice za one koji su se smatrali domoljubima i kolona za “nenarodnu” vlast koja se pred bolnicom okupila kao i svih tih godina prije 2013. Pa se tu kolonu koja se smatrala nenarodnom i izdajničkom iako su u njoj kročili predsjednici vlade, Sabora i države, ali i vojni vrh i diplomatski zbor, blokiralo da ne može proći dok se ona narodna kolona, formirana izvan bolnice, smatrala domoljubnom i časnom i dostojnom žrtve Vukovara.

I sama sam slučajno zapela u toj “nenarodnoj” i “izdajničkoj” koloni jer sam, u to vrijeme 2013. već kao neovisna zastupnica u Saboru, u Vukovar došla autobusom rano ujutro pa odmah u dvorište bolnice tamo gdje sam dolazila i svih prijašnjih godina i odakle je uvijek kolona kretala i gdje smo uvijek prije toga u bolnici jeli kiflice i pili kavu u društvu Vesne Bosanac, Juraja Njavre i drugih ratnih liječnika i medicinskog osoblja. I te su 2013. bili ljubazni u bolnici i bile su kiflice i kava ali sam brzo razaznala kako se tamo okupljaju samo tadašnji državni dužnosnici i “lijevi” političari i da ne dolazi nitko drugi i nekako mi je postajalo jasno što će se događati kad kolona krene.

Blokada na cesti, zdvojnost predsjednika RH, predsjednika Vlade i Sabora, zabrinuti veleposlanici koji su i mene kao bivšu premijerku pitali što se to događa pa onda odustajanje, trpanje sudionika “nenarodne” kolone u neke stare autobuse i odlazak na Ovčaru. Tamo su položeni vijenci, protokol se zbrzavao, ništa nije bilo kao prije a ja sam i dalje bila u nekom polusnu od srama i tuge. Navečer sam po televizijama vidjela kako šef moje bivše stranke a i sam već dugo bivši šef te stranke, zadovoljno govori kako je u Vukovaru bila jedna kolona i da je sve bilo predobro i prelijepo i ok. Svi oko njega, a mnogi su i dalje visokopozicionirani u hrvatskoj politici, to su podržali uz podsmijeh prema onima iz nedomoljubne i nenarodne kolone koja je krenula iz kruga bolnice odakle su kretale sve domoljubne kolone i prije 2013. i poslije 2013.

Ove godine, ove naporne 2020. godine, Kolona sjećanja će opet biti formirana izvan kruga bolnice kao i 2013. i neće krenuti iz kruga bolnice kao ni 2013. ali zbog drugih i razumljivih razloga.

Epidemiološki od Stožera dopuštenu Kolonu sjećanja 18.11. u Vukovaru čekamo tjeskobni zbog epidemije koja ne jenjava, okruženi porastom broja zaraženih i uvjeravanjima nadležnih da mi to možemo izdržati samo ako usrdno peremo ruke i provjetravamo prostorije. Dok se veći dio zemalja EU kojoj pripadamo, zatvorio ili se sve više zatvara, u Hrvatskoj su otvoreni i kafići i noćni klubovi i restorani i dućani. Stožer govori o mjerama koje daju rezultate iako broj zaraženih preskače i tri tisuće dnevno, broj hospitaliziranih i umrlih se povećava a naše mjere se svode na prebrojavanja po vjenčanjima i sprovodima i na nošenje maski na koje nas nitko ne može natjerati i čije se nenošenje ni na koji način i nigdje ne sankcionira.

Jedna od jasnijih mjera koja je propisana u našoj domovini jest ona o okupljanju do 50 osoba na otvorenom prostoru što bi se odnosilo i na kolonu u Vukovaru 18.11. da Stožer nije dopisao izuzetak pa za Vukovar sad vrijedi pravilo da u kolonu može do 500 ljudi ali g. Capak kaže da ih ipak nitko neće brojati.

Znači; Stožer koji nas upozorava da sve ovisi o nama samima i da je odgovorno ponašanje najvažnija protuvirusna mjera, sad kaže da vlastite stožerne odluke može kršiti vlastitim stožernim odlukama pa je li to onda odgovorno ponašanje. I tako opet kao onda s procesijom na Hvaru ili Hrebakom u Saboru pa onda to mnogi tumače kako situacija s Covidom 19 zapravo i nije tako opasna i kritična kako to priopćenjima javnost i Stožer upozoravaju očajni bolnički liječnici. A to su oni bez kojih se ne spašavaju životi u bolnicama.

Oko tih 500 dopuštenih u Koloni sjećanja o čijem će broju i redu u koloni brinuti 350 tzv. kovid redara kako je najavio sam g. Capak pa je sad nejasno uračunavaju li se i oni u tih 500, otvorila su se bezbrojna važna a teška pitanja.

Npr.; u Koloni sjećanja očekuju će najviši državni dužnosnici tj. štićene osobe pa u kolonu onda moraju i pripadnici njihovih osiguranja. Kojih na otvorenim prostorima, prema pravilima posla osiguravanja, i nije i ne može biti zanemariv broj. Uz državne i lokalne čelnike, stožerno dopušteni broj od 500 naglo se popunjava pa ostaju otvorena pitanja hoće li se u koloni nositi svi barjaci koji su se do sada nosili jer barjaci ne mogu sami ako ih netko ne nosi.

I hoće li slobodan pristup imati svi stradalnici koji to požele, svi iz obitelji poginulih i nestalih, svi ratni zapovjednici i čelnici udruga iz Domovisnog rata koji doputuju u Vukovar jer bismo već tim sastavom jako premašili broj od 5oo dopuštenih u koloni kako je to zamislio Stožer za borbu protiv virusa udarajući tom odlukom po vlastitoj odluci od 50. Jer će ta odluka o najviše 50 okupljenih vrijediti i nakon 18.11., a neće vrijediti 18.11. u Vukovaru i Škabrnji.

500 ljudi u koloni skupit će se samo iz Vukovara pa to je sigurno. Hoće li još tko doći izvan Vukovara u Vukovar sa željom da bude dio kolone? Vjerojatno da. Tko će im reći da ne mogu ući u Vukovar ako ih dođe puno? Tko će brojati ljude u koloni ili putnike na prilazima gradu heroju? Kako će se mjeriti udaljenost između osoba od dva ili metar i pol u koloni? Tko će brojati da u svakoj skupini bude samo 25 osoba, kako je g. Capak zamislio kretanje u Koloni sjećanja? Tko će mjeriti udaljenost od 50 metara između tih skupina kako je sad propisano? Kakvim to metrom? Kakve će sankcije biti ako ne bude nikakve udaljenosti i ako neki ljudi skinu maske?

I da; hoće li u Kolonu sjećanja samo 500 privilegiranih među kojima će biti i svi državni i lokalni dužnosnici? Hoćemo li se svi koji ne dođemo da ne bismo bili višak iznad 500 osjećati loše? Hoće li nam se opet mjeriti domoljublje?

I da; tko u vrijeme pandemije više voli Hrvatsku? Oni koji dođu ili ne dođu?

P.S. Upravo je gđa Markotić rekla “branitelji su u ratu znali čuvati jedni druge pa znaju i danas”!

Ali su branitelji u ratu ginuli i teško stradavali. Mnogi su postali invalidi. Ne moraju i danas.

O dobrodošlici

Na hitno sazvanoj konferenciji za novinare koja to zapravo i nije bila, Kolinda Grabar Kitarović navijestila je s Pantovčaka  svom hrvatskom narodu pa i hrvatskim državljanima,  da je pozvala predsjednika Republike Srbije u posjet Repubici Hrvatskoj. Novinarska pitanja nisu bila dopuštena jer  ništa nije smjelo narušiti tu objavu za koju ni danas ne znamo je li bila usklađena i dogovorena s Vladom RH.  Što bi, naravno, bilo u skladu s Ustavom i odredbama o usklađivanju vanjske politike.

U pročitanom priopćenju  K. Grabar Kitarović   predstavila se  više kao neka vrsta  međunarodne koordinatorice i medijatorice između dvije države  koje imaju probleme, a  manje  kao predsjednica RH,  suverene članice EU. Kako je i pročitala,  odlučila je prekinuti verbalni rat između dvije države, rekla je  kako je sazrelo vrijeme za susret njen i Vučićev baš sada, baš u Hrvatskoj i baš u Zagrebu. Konstatirala je da je to  vrijeme sazrelo  baš u trenutku novog  granatiranja srbijanskih optužbi prema Hrvatskoj zbog Jasenovca, zbog ustaštva i građanskog rata kako oni kvalificiraju Domovinski rat. Sve  optužbe  tog tipa koje su dolazile iz Srbije bile su forte  u predsjedničkoj kampanji  KGK a zbog nereakcija ili slabih reakcija  na takve optužbe ona je optuživala  i Josipovića i tadašnju lijevu Vladu. Što je dočekano s velikim odobravanjem u desnom biračkom tijelu  pa je Josipović, unatoč pohođenju šatora u Savskoj, izbore izgubio.

U kampanji prije tri godine Grabar Kitarović je obećavala  da se nećemo  koncentrirati region ako ona pobijedi,  da se ona neće baviti regijom nego svijetom i da su nam te regionalne teme nametnuli svi oni  koji ne vole ili nedovoljno vole Hrvatsku. I u nedavnom, božićnom  intervjuu Večernjem listu gospođa Grabar Kitarović  se  požalila:“U društvu je godinama stvarano ozračje da je hrvatska država nekakv provizorij, neželjeno dijete, kako ništa ne valja i kako je prije bilo bolje. Nacionalni identitet nije se njegovao, nego se, naprotiv, čak zatirao. Osim toga, bile su prekinute veze s Hrvatima izvan Hrvatske, što je loše utjecalo na nacionalnu koheziju”.

Na te izjave i kvalifikacije  predsjednice države nitko  nigdje nije reagirao kao i na mnoge njene poruke koje se, o istim temama, mijenjaju od prilike do prilike ovisno o tome tko  i gdje sluša i kakve efekte i od koga  očekuje od svojih  riječi i gesta.

Jer se baš  Grabar Kitarović  javno ispričavala za čokolade proizvedene u Srbiji koje je, uz svoje sličice, darovala djeci u Dubrovniku. Baš  je ona grubo odgovorila Miloradu Pupovcu na pismo u kojem se  on kao   zastupnik vladajuće većine žalio na uvrede koje doživljava i na osjećaj neželjenosti koji kao pripadnik nacionalne manjine trpi svakodnevno. KGK mu je uzvratila furioznim pismom u kojem je jasno između redova zvonila poruka o tome da su žrtve često puta same krive za poniženja koja doživljavaju.

Na poziv Srpskog narodnog vijeća Kolinda Grabar Kitarović  se kao predsjednica države  nije odazvala prijemu uz pravoslavni Badnjak pa im je, dapače i poručila da tamo nikada i neće ići “jer se radi o političkim mitinzima koji su  kontraproduktivni“. Na taj tradicionalni, prije svega politički događaj i okupljanje, ove godine  nije poslala čak ni izaslanika pa je i to bila više nego poruka i Pupovcu i njegovima, ali on to nije komentirao uvrijeđeno i poniženo, nego s razumijevanjem. Moguće je da je on već tada znao  ono što “dragi hrvatski narod” u tom trenutku nije znao. Moguće da je već imao informaciju o tome kako je očito već proteklo dovoljno vode Dunavom od 18. 11. 2017.  kad je Grabar Kitarović u Vukovaru rekla da još jako puno te vode mora proteći da bi Hrvatska i Srbija bile prijateljske zemlje. A koga se zove u goste ako ne predstavnika prijateljske zemlje.

Trenutak u kojem  su Vučićevi trbuhozborci poput Dačića i Vulina opet žestoko opleli po Hrvatskoj  falsificirajući   mnoge činjenice od Drugog svjetskog do Domovinskog rata, KGK je smatrala  upravo sazrelim trenutkom za poziv Vučiću, bez ijednog prethodno riješenog pitanja ili ispunjenog uvjeta. Pozvala ga je kako mirotvorka već može zvati mirotvorca, iako ni jedno od njih nema formalnih  uvjeta ni ustavnih ovlasti za rješavanje bilo kojeg od brojnih srpsko hrvatskih problema. Ili, preciznije  rečeno; s obzirom na prirodu  političkih odnosa i stanja u susjednoj državi, Vučić može što hoće, za razliku od hrvatske mu kolegice koja može  kritizirati Vladu, ali  premijeru  ne može ništa narediti, odrediti ili uvjetovati.  I sjednicu  Vlade o nekom pitanju ne može sazvati, može samo predložiti.

Dakle, onog dana kad  je predsjednica RH objavila svima da nije više mogla dopustiti verbalni rat između Srbije i Hrvatske jer je to “moja odgovornost… odgovornost državnika”, otvoren je prostor za analize zašto sada i što se promijenilo. I treba li se Vučić prethodno ispričati zbog svoje uloge tijekom ratova devedesetih u Hrvatskoj i BiH.

Da, sigurna sam da se on osobno,  zbog svoje političke uloge u ratu protiv Hrvatske,  Aleksandar Vučić  mora ispričati i pokajati.  On osobno, ne u ime Srbije, nego on kao Šešeljev učenik i subrat u četništvu. Tek nakon tog osobnog čina, nakon takvog tek simboličnog čina, mogao je dobiti službeni poziv za posjet Republici Hrvatskoj koja je teško stradala u velikosrpskoj agresiji.

Aleksandar Vučić,  danas neobično  moćan  predsjednik Republike Srbije,  orgijao je 1995.   u Glini,  zaklinjući se da taj grad i cijelo to okupirano područje Republike Hrvatske, nikada neće biti hrvatsko.  Huškao je Vučić Srbe, državljane Republike Hrvatske, poticao ih je na neprijateljstvo i rat  na teritoriju suverene i međunarodno priznate države  protiv te države.  Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske, imputirao je  ustašku vladavinu, jednako onako kako  to danas, u “sazrelom trenutku” čine  Dačić i Vulin ili   taj  isti Vučić koji nam dolazi u pohode kao dragi gost.

Hrvatska vlast trebala bi staviti “ruku na srce”,  pa bez ustručavanja  reći  kako  je Vučić  danas jedini europski predsjednik i jedini među vođama u Europskoj pučkoj stranci  koji je aktivno sudjelovao u  ratu prouzrokovanom velikosrpskom idejom i to na strani onih koji su rušili i ubijali s tenkovima koji su dolazili iz Beograda.  On je jedini među današnjim europskim liderima koji će sutra biti i u EU, koji je nad opkoljenim  Sarajevom u kojem su od snajpera brutalno ubijana djeca, nosio automatsku pušku trčkarajući za mentorom Šešeljem. I  tamo i u okupiranoj Glini  obmanjivao je lokalno srpsko stanovništvo da Banija nikada neće biti hrvatska. Kao političar, on se  na hrvatskom tlu ponašao kao agresor i huškač na rat i zbog toga je, kao poznati počinitelj, zapravo morao biti procesuiran. Ali nije i neće.

To međutim ne znači da mi o tome ne bismo smjeli govoriti ili da o tome moramo šutjeti u ime savladavanja problema i ostvarivanja europske perspektive na Balkanu. I u EPP-u i u Europskom parlamentu i u Europskoj komisiji, hrvatski predstavnici moraju govoriti. Ne zato da bismo spriječili Srbiju na europskom putu nego da ne  bismo šuteći sudjelovali u reviziji povijesti. Kao što to nisu  činile ni Francuska ni Njemačka kad su udarale temelje EU nakon Drugog svjetskog rata. I kad su bez ustručavanja kao i danas govorili o pobjednicima i poraženima, o dobru i zlu. Dok se u Hrvatskoj vodeći i vladajći političari ne usude izgovoriti da je antifašizam upisan kao vrednota u Ustavu i da smo i u tom ratu bili na strani pobjednika.

U Srbiji su Vučića izabrali za predsjednika i to je za nas politička činjenica kojoj nemamo što za dodati ni oduzeti. Kako je Srbiji s njim kao apsolutnim vladarom, nas se ne tiče, to  je unutarnjopolitička stvar susjedne države. Ali nas se tiče kad taj isti Vučić nedavno drsko uspoređuje prijatelja i partijskog druga Šljivančanina i hrvatsog generala Gotovinu. Obojici se sudilo u Haagu, Šljivančanin je pravomoćno osuđen za zlodjela u Vukovaru, Gotovina je pravomoćno oslobođen svih optužbi za zločine koji su se dogodili uz operaciju  Oluja. Srbija je bila agresor, Hrvatska se branila i oslobađala od agresora. Presudama u Haagu potvrđene su te činjenice i države  se s njihovim učinkom moraju suočavati. Kao što je bilo i u slučaju presuda šestorici i svim drugim presudama nakon kojih  su opet mnogi bili skloni štititi  svoje a prozivati tuđe pravomoćno osuđene zločince.

Reakcije na pompozno najavljeni poziv Vučiću bile su  malobrojne i različite. U Vladi suzdržani, Jandroković  je u ime Sabora  rekao da vjeruje:..“da će se Vučić očitovati o tome kakva je bila njegova uloga”, što god to značilo. Iako su to novinari odmah  preveli kako on očekuje ispriku,  to on nije ni izbliza rekao. Jer kad očekuješ ispriku onda kažeš da očekuješ ispriku zato zato i zato.  Ministar branitelja, onaj isti koji financira udruge koje falsificiraju ulogu logora u Jasenovcu, ministar koji je podržavao šator protiv “Jugoslavena i Jugoslavije” nije imao komentara, a kolega mu Kuščević s kojim je zajedno ljetos bio na Thompsonovom koncertu na kojem je orilo “za dom spremni”,  pozdravio je oduševljeno  Vučićev dolazak.

U ime tzv. Generalskog zbora, umirovljeni general Miljavac je  samo  pripomenuo  kako bi bilo dobro da je Vučić rekao “okej, ipak sam bio u krivu” kao da se nije radilo o strašnom ratu u kojem je Miljavac branio Hrvatsku, a Vučić i njegovi napadali. Član tog generalskog zbora je i Vladimir Šeks pa je nejasno  podržava li i on dolazak predsjednika Srbije bez isprike i kajanja, iako  je, prema zakonu kojim se Srbija jurisdikcijom proširila na RH i on dobio optužnicu tamo negdje još davne 2011. godine. Na tim su optužnicama mnogi hrvatski branitelji koji se i danas boje prijeći granicu, ali nitko od njih sad ne traži ultimativno (kao što su od mene tražili), da prekinemo sve odnose sa Srbijom dok se taj zakon ne stavi  izvan snage.

Milijan Brkić koji je npr. još  6.10. 2017. o Vučiću govorio  kao o  besprizornom četniku i koji je obilazio šator  pred ministarstvom branitelja u vrijeme “protuhrvatske vlasti”,  pozdravio je dolazak “četnika” u Zagreb ne očekujući ni  ispriku ni  kajanje. Brkić, po najnovijem  graditelj mostova suradnje i razumijevanja,  još jučer je  manjincu Pupovcu poručivao da može ići ako mu se u Hrvatskoj ne sviđa i da “neće manjine određivati sastav Vlade”. Isti taj potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a, govoreći o ploči sa ZDS u Jasenovcu koja je premještena u Novsku također je nedavno rekao da tu ploču žele maknuti oni  koji “nisu željeli ni Hrvatsku”. O  Vučiću međutim po najnovijem kursu  ima samo za reći  da je taj “malo zalutao”.
A  Bože moj, tko u životu  nije negdje zalutao.

A tko je želio maknuti  onu ploču sa ZDS iz Jasenovca  koje je M. Brkić  kvalificirao kao one koji nisu  željeli Hrvatsku? Pa među ostalima i  Milorad Pupovac koji zbog ploče sa ZDS koja je za premijera bila “delikatno pitanje”, nije s Vladom komemorirao u Jasenovcu. Ploča  u Jasenovcu  koja je sad ploča malo dalje i koju čuva policija,  za M. Pupovca  očito  više nije osobito sporna,  više  ne spominje ustavnozakonske dvopismene ploče u Vukovaru, sporni su sad samo oni koji propituju dolazak Vučića  bez isprike i pokajanja. Za Pupovca su  tako  sad po najnovijem zajedništvu s Brkićem “nerazumni” svi koji misle da   nije “sazrio trenutak” u kojem nas vučićevci napadaju zbog Drugog svjetskog rata i zbog Domovinskog rata. “Nerazumni ljudi očekuju da se najprije treba ispričati”, kazao je vadajući  zastupnik Pupovac, referirajući se ali ne imenujući ga, na Damira Krstićevića, ministra obrane. Koji je, sliježući  ramenima, samo  obazrivo  pred Vladom iznio svoje mišljenje o tome da bi Vučićeva isprika ipak bila dobra i dobrodošla. Što je logično  očekivati od Krstičevića  i kao ministra i kao branitelja i kao građanina zemlje koja je teško stradala u agresiji.

Furiozno ga je nakon te izjave, kao da je  izjavio nešto protiv države i naroda,  verbalno opalila   Kolinda Grabar Kitarović i uputila ga da se izvoli baviti svojim resorom  i svojim poslom kao da odnos prema Domovinskom ratu i hrvatska politika općenito, nije njegov posao kao člana Vlade.  Odgovor je zapravo  bio u istom stilu kao nedavno Pupovcu na njegovo pismo, ali su se uloge promijenile i sad nije više  on taj koji ne voli Hrvatsku i koji je kriv za  uvrede koje mu se serviraju pa je, aludirajući baš na Krstičevića, u Saboru tronuto govorio o nerazumnim ljudima.

Za razliku od ljeta, kad je KGK puno benignijom izjavom o izlasku vojske na  požarišta, nagnala ministra obrane na “neopozivu ostavku”, u slučaju sukoba mišljenja oko  dolaska dragog gosta iz Srbije, ostao je Krstičević  bez riječi.  Nije ponudio ništa čak ni dopunjeno svoje mišljenje što su dodatno kao poruku shvatili i drugi hrvatski branitelji.

Od Stožera za obranu Vukovara ni riječi, od organizatora šatora ni slova. Stožer koji mi je htio oduzeti počasno građanstvo grada Vukovara zbog  stajališta o poštivanju Ustava i zakona pa i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, svi ti ljudi koji su podijelili kolonu sjećanja  u Vukovaru u vrijeme “nenarodne vlasti”, danas nemaju mišljenje o ulozi Aleksandra  Vučića u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ne traže od njega osobnu ispriku zbog sanjane  mu crte “Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica”  o čemu je govorio kao o srpskoj zemlji.

Svoj dolazak u Hrvatsku Vučić će dobro iskoristiti za ožujske izbore u Beogradu kao i za sve druge izbore koji dolaze,  naplatit će to obilato i u stvaranju ukupne slike o njegovoj proeuroskoj perspektivi.  Kad opet dođe  hrvatski Dan pobjede u kolovozu on će nam i i opet osporavati pravo na slavlje, arhive JNA u kojima su odgovori o većini nestalih osoba neće otvoriti,  ratnu štetu neće nadoknaditi. Hrvatska politika nije ni pisnula kad se Vučićeva stranka priključila elitnoj Europskoj pučkoj stranci,  šutke smo kao država uglavnom propustili  i otvaranje poglavlja 23. za Srbiju. A  to je baš bilo  vrijeme za otvaranje, na europskoj razini, rasprave o  nestalima ili  podnošljivosti jurisdikcije srbijanskog zakona  zbog kojeg su podignute silne optužnice protiv branitelja ili priznavanja presuda  sudova u Haagu. Ne zato da bismo Srbiju blokirali  na europskom putu nego zato da bi i ta susjedna država ispunila sve  kriterije koje je morala i Hrvatska na europskom putu. U Europskoj uniji ne zamaraju se devedesetima na prostoru bivše Jugoslavije. Mnogi o tim događajima  znaju malo ili  ništa ili ne žele znati. Zato tu istinu ne smijemo prešutjeti pa ni zbog trenutačnih interesa političara  pojedinaca koji se već pozicioniraju za ostvarenje svojih ambicija u budućnosti.

Do predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pak, još će puno vode proteći Dunavom. Pa će opet biti prilike za “suverenističku” politiku i  nove rasprave o tome tko više a tko manje voli Hrvatsku, tko su izdajnici a tko domoljubi.

Kako danas stvari stoje, izdajnici  i nerazumni su  oni koji ne plješću dolasku Vučića u Hrvatsku bez osobne isprike i kajanja što od njega ne očekuje ni pozivateljica koja je  o tom pozivu rekla  da ona to  radi kao državnica. Ne razumijevajući očito da se državnici  ne samoproglašavaju. U tu  ih elitu pozicionira povijest u kojoj će neki biti zabilježeni bar zbog vjerodostojnosti a o nekima neće ostati ni traga baš zbog nevjerodostojnosti.

Monstrumi

U povijesnoj, prelijepoj Puli ovih se dana dogodilo neviđeno ubojstvo. Ubijen je trogodišnji dječak , ubila ga je vlastita majka uz pomoć četrnaestogodišnje djevojčice. Za ženu koja je dječaka rodila nevažno je koliko ima godina i kako se zove i što je radila i čime se bavila. Ta žena je sva svojstva žene i čovjeka izgubila; i ime i rod i broj, sve. Postala je nula, vrijedna samo svakog prezira i neizmjernog gađenja.

Nezapamćen zločin, neshvatljive okolnosti, jeza, tuga, bijes, mučnina. Hrvatska javnost je pretrnula, zanijemila, zastala; zaleđena u potpunom zaprepaštenju. Je li tako nešto uopće moguće i kako je to moguće, kako se to moglo dogoditi; zvone na uzbunu pitanja bez odgovora. Krše nemoćno ruke, mucaju, plaču, grcaju od nemoći i susjedi i sugrađani i novinari i nemarne institucije i svi mi usputni gledatelji strašnih vijesti po televizijama, potpuno onemoćali prihvatiti išta od detalja koji se pojavljuju u javnosti kao argumente koji bi pomogli da shvatimo i razumijemo kao bilo kakvu vrstu objašnjenja.

Naravno, kad se tragedija nepovratno dogodila i kad trogodišnjakov smijeh nitko ne može vratiti, u javnost su isplivale istine o tome da su mnogi znali kako je dječak bio zanemarivan, kako je često plakao i sam se igrao u parku bez nadzora, kako su mu po tijelu viđali modrice i ugrize i kako se moglo naslutiti da je nevoljen. Svi su sad najednom konsternirani, osobito oni koji su u tri godine djetetova života sve čuli, sve vidjeli i gotovo sve znali, ali nisu reagirali. Jer je u ovom našem svijetu otuđenosti sasvim normalno da nas se tuđe nevolje ne tiču i da nas plač tuđeg djeteta ne bode uvijek ravno u srce i da smno spremni okrenuti glavu jer je tako jednostavno jednostavnije.

Ipak, sigurno je da se u ravnodušnosti rijetko kod koga mogla i roditi pomisao da bi majka mogla nauditi svom malenom djetetu kojeg je u mukama rodila. Zato što su majke na poseban način s djetetom vezane od njegova začeća, jedno su tijelo u dva tijela, odmah su ljubav koja raste i povećava se.

Osjećaj tog prvog pokreta, lupanja nožicama, reakcije nerođenog djeteta na plač i smijeh, na tugu i na radost još u utrobi, to je ta privilegija, ta neprocjenjiva superiornost žena nad muškarcima koje ne preplavljuju takvi osjećaji sudbinske povezanosti i bliskosti s djetetom i prije njegova dolaska na svjetlo dana. Rađanje, prvi pogled, toplina, prvi san na grudima, to je ta riječima neizreciva i neobjašnjiva tajna života, neopisiva radost i ganuće kojom su žene osobito nagrađene. Prvi osmijeh, prvi zub, prvi dodir, prvo izgovoreno “mama” pretvaraju majčinu ljubav u jedinu bezuvjetnu ljubav bez ostatka, bez uvjeta, bez ograničenja. Kakva god djeca bila, u što god izrastala, majčina ljubav je jednako bezuvjetna, ljubav koja buja i ne jenjava ni u starosti. Uvijek je to ista briga; i s tri mjeseca, tri godine, trideset, šezdeset… Je li dijete jelo, je li zdravo, ušuškano, je li mu toplo, je li sretno i zadovoljno, ima li briga i je li voljeno.

I zato svijet stane kad majka ubije maleno dijete. Nikakv bijes, srdžba, ludilo, mahnitanje, nikakva bijeda, siromaštvo i zdvojnost ne mogu otvoriti vrata bilo kakvom opravdanju za ubojstvo djeteta. Trogodišnjak u Puli je ugušen i bačen u more, u ubojstvu je pomoglo drugo dijete, djevojčica od četrnaest godina. I za takav čin nema kazne. Ni pakao, ni zakoni, ni zatvor ni prezir ni gađenje, ništa tu ne može biti prava i dovoljna kazna. Ostaje vječno neodgovoreno pitanje zašto u tom kobnom trenutku nije zadrhtala majčina ruka, kako bjesnilo nije otopio djetetov pogled u kojem su strah i ljubav bili pomiješani u jedno.

Naravno da je i Denisova smrt, a Denis se zvao dječak kojeg je ubila vlastita majka, opet otvorila rasprave o nasilju općenito i o nasilju u obitelji. O svim onim vriskovima iza zatvorenih vrata, o užasima koji se događaju tamo gdje bismo morali biti najzaštićeniji; u vlastitom domu.

Nekako u isto vrijeme, bombaš samoubojica, mladić, raznio se i ubio djecu nakon koncerta u Manchesteru. Bila je to strašna bol za obitelji, bol koju smo svi razumjeli. Najmlađem djetetu, djevojčici Saffie bilo je osam godina. Britanski BBC u komentaru je naglasio: “Izabrao je mlade i ranjive jer je znao da su oni naša osjetljiva točka. Teroristi, pokušavajući nas podijeliti i terorizirati, za  mete izabiru ono što nam je najdraže. Našu djecu. Našu budućnost.”

Smrt djece ljudi teško podnose u trenutku kad stignu tako strašne vijesti i kad se zaprepaštenje razlije po medijima i svakidašnjici. Ali, nažalost i takvi događaji koji nas najviše pogode i zbliže u tuzi i zbog kojih zastanemo preneraženi, prebrzo padaju u zaborav. Ne marimo i ne učimo, kao da nam je svejedno.

Sjećate li se još četvorogodišnjeg Aylana, izbjegličkog djeteta koje se 2015. utopilo na turskoj obali? Sjećate li se tog tjelešća u crvenoj majici i plavim hlačicama, licem zaronjenim u pijesak? Da, da, prebrzo zaboravljamo a pouke ne izvlačimo. Utjeha možda može biti nada da za malene i nevine Denise, Saffie i Aylane postoji poseban dio raja u kojem će se naći i držati za ruke bdijući nad svima grešnima koji nismo reagirali ili smo zaboravili.

O EU prije i poslije*

* Ovaj je tekst jučer objavljen u slovenskom Dnevniku, a ga ovdje ga objavljujem na hrvatskom uz dopuštenje uredništva.

Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenulo je proceduru izlaska iz EU. Nastupilo je otrežnjenje i zaprepaštenje i kod mnogih političara i kod mnogih građana. I u cijeloj EU i u Velikoj Britaniji. Znalo se da će se to dogoditi, mnogi kao da nisu vjerovali da će se to stvarno dogoditi. Ništa više neće biti kao prije pa se i broj europskih zvjezica smanjuje na 27, baš koliko ih je bilo kad je Hrvatska ulazila u zajednicu europskih država i naroda.

Europska unija slavi 60 rođendan, a počinje proces bez presedana za koji, i to je prava istina, još nitko zapravo ne zna kako će stvarno završiti. Uspoređuju to s razvodom braka koji donosi svađu, ljutnju i prezir, ali Brexit se s razvodom teško može usporediti. Jer se razvedeni više nikada ne moraju ni vidjeti ni čuti, dok će UK zauvijek ostati susjedstvo EU. I kad se riješe međusobne obveze, a kažu da se radi o oko 6o milijardi eura, ostat će brojna otvorena pitanja koja će dobivati nove dimenzije ovisno o ljudima koji će se smjenjivati na vlasti i u EU i UK. Hoće li nakon Brexita rasti ili slabiti euroskepticizam, hoće li se u procesu razdruživanja sve jednostavno riješiti, kakve se još neočekivane okolnosti mogu pojaviti; pa to nitko danas sa sigurnošću ne može tvrditi.

Razgrađivanje se događa prvi put u 60 godina postojanja EU i tek će vrijeme pokazati hoće li Unija jačati ili slabiti. I hoće li čvrsta građevina iz koje se izvlači jedan od temeljnih stupova i dalje stabilnšću i postojanošći odolijevati iskušenjima. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk rekao je: “Nema razloga da se pretvaramo da je ovo sretan dan.” A britanska premijerka May: “Napuštamo EU, ali ne napuštamo Europu”. Pa onda Tusk: “Već nam nedostajete…”

Preostale članice EU zaklinju se u zajedništvo, u zbijanje redova i zajedničku budućnost. A ta će biti na ispitu svakoga dana. Jer su članice EU tako slične a tako u mnogo čemu različite. Presedanski izlazak UK tako je otvorio novu stranicu u funkcioniranju zajednice država i naroda na europskom kontinentu u čijem će se ozračju sigurno razmatrati i ideje o proširenju.

A Srbija, koja je pregovore za EU relativno nedavno otvorila, baš je u vrijeme konačnog pokretanja Brexita, bila u završnici predsjedničkih izbora. Kao u mogućoj budućoj članici EU, čija bi zvjezdica opet mogla biti 28., važno je analizirati tko je pobijedio. Pobjednik Vučić, naime, zahvalio je Merkel, Putinu i Šešelju. Putin i Merkel su čelnici velikih država i naroda, a Šešelj je ništa, u prošlosti kao i danas huškač na zlo, mrzitelj i četnički vojvoda. Po zlu ga pamte u Hrvatskoj i BiH devedesetih, ali ga i danas Vučić pozdravlja i zahvaljuje mu kao što ga je 1995. pozdravljao s automatskom puškom u ruci na srpskim položajima iznad opkoljenog Sarajeva u kojem su svakodnevno ginuli civili, žene, djeca i starci.

Vučića Hrvati pamte osobito po govoru iz te iste ratne 95. kad je, boraveći u okupiranom hrvatskom gradu Glini (na sat vožnje od Zagreba), grmio o tome da taj kraj više nikada neće biti hrvatski, zagovarajući okupaciju dijela međunarodno priznate države Hrvatske kao gotovu i završenu stvar. Taj isti A.Vučić, učenik četničkog vojvode Šešelja, danas je novoizabrani predsjednik Republike Srbije i još je uvijek aktualni premijer. Ugledni srbijanski analitičar A. Korać rekao je neki dan da Vučić Srbiju vodi u jednopartijski sustav, a B. Tadić, bivši srbijanski predsjednik da je Vučić najautoritarniji političar nakon S. Miloševića. I mnogi drugi ugledni Srbi govore slično.

Činjenica je da je devedesetih godina prošlog stoljeća Vučić strasno promovirao velikosrpsku politiku koja je donijela nemjerljivo zlo i ljudske patnje na prostorima bivše Jugoslavije. Mnogi problemi jugoistoka Europe pa i njena nestabilnost i danas su posljedične metastaze te i takve politike koja je nagomilala nepovjerenje i mržnju. Istina, danas je Vučićeva stranka dio obitelji europskih pučana, najveće političke obitelji u EU kojoj pripada i hrvatski HDZ. I mnogi u europskim pučanima Vučića doživljavaju kao reformatora i zagovaratelja europski vrijednosti.

Razumljivo je to. Rat je daleko, a europski političari nisu bili ni u Vukovaru ni u Sarajevu ni u Srebrenici kad se tamo umiralo.

Zato valjda nitko i nije reagirao ni kad se na skupovima Vučićeve stranke pojavljivao Veselin Šljivančanin, nekoć oficir JNA, odgovoran za sudbinu branitelja i civila iz vukovarske bolnice, nakon pada Vukovara. Osuđen je u Haagu, a danas, kao slobodan čovjek, podupire Vučićev izbor za predsjednika RS. A to što je zagovarao i provodio major Šljivančanin nisu bile europske vrijednosti. Ubijanje nije europska vrijednost pa je šokantno prihvaćanje takve potpore predsjedniku države moguće buduće članice EU.

No, ljudi se mijenjaju i svakom čovjeku pa i političaru treba dozvoliti i u dobroj vjeri prihvatiti promjenu mišljenja i stava. Da, želimo da političari budu bolji i da na greškama uče. Ali, da bismo vjerovali onima koji su u ratovima bili među onima koji su ubijali i okupirali, mora tomu prethoditi kajanje, isprika i molba za oprost. Jer nam uvijek, kao opomena, zvoni ona stara: “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. I mali je vuk, vuk. Samo; vučić.

Ovo je slobodna zemlja

Da je ovo slobodna zemlja čuli smo ovih dana iz usta jednog od najodgovornijih dužnosnika. Pa ću tu okolnost iskoristiti u pisanju pisma poznatom i u svijetu priznatom hrvatskom znanstveniku Ivanu Đikiću kojem je sloboda da zauvijek ode iz hrvatske znanosti apsolutno zajamčena. S nadom da me sloboda koju ću iskoristiti u slobodnoj zemlji neće koštati anonimnih pisama o tome kako ne volim svoju zemlju, slobodno pišem, dakle:

Poštovani gospodine Đikiću,

otkako ste napisali posljednje pismo kojim ste se oprostili od znanstvenog rada u Hrvatskoj, ne prestajem misliti o razlozima zbog kojih ste uopće i pisali, ali i posljedicama tog i drugih vaših pisama hrvatskoj javnosti i visokim dužnosnicima. Posljedica nema, one se ni na prste jedne ruke ne mogu nabrojati jer prevladava ravnodušnost svekolike javnosti (u komentarima po portalima i medijima), javnosti koja odmahuje rukom, vođena onom tupom: “Koga nema, bez njega se može”. To vam je između svih redova poručeno i u nonšalantnoj izjavi kojom ste otpraćeni kako je ovo “slobodna zemlja” iz koje svatko može slobodno otići.

Jasno, svatko je slobodan i svi su slobodni pa mogu izgorjeti u polemici, ići i otići i više se ne vratiti, a vi ste, kažu, krivo razumjeli raspravu u Saboru jer ste tamo negdje daleko pa ne razaznajete dobro što je na stvari. A i niste zapravo dobili nikakve izbore, kako je već u nekim poukama rečeno. I time je ta priča, što se tiče odgovornih za vaš odlazak, završila.

Završila je vaša priča i što se tiče oporbe, poštovani gospodine Đikiću. Pokrenuli su postupak smjene ministra obrazovanja zbog plagiranja, a za tu se raspravu, uz dva-tri časna izuzetka, nisu temeljito pripremili pa su lamatali općim frazama i bez pravog političkog govora kojim bi bar javnost uvjerili u ono što je pak notorna znanstvena činjenica. O tome svjedoči i muk nekih sveučilišnih profesora/ica visokopozicioniranih u redovima oporbe koji još uvijek imaju i međunarodne planove, ali i činjenica da šef HNS-a, stranke koja je na smjeni ministra prvotno pokušavala zaraditi rast rejtinga, nije došao na glasovanje o opozivu. To govori o jačini motiva i “pravednoj” borbi do posljednjeg daha, atoma snage i argumenta u raspravi o čestitosti u znanosti. Jer, aktualna vlast koja brani ministra je zaista vlast a ta se vlast uvijek može, je li, i presložiti. Pa nije loše zauzeti poziciju “ni luk jeo ni luk mirisao” u glasanju e da bi i politički vuk bio sit, a političke koze ostale cijele. Kao uvijek, u skladu s političkim običajima u slobodnoj zemlji što vi, gospodine Đikiću, ovako eksternalizirani, dakako, nikako ne razumijete.

Istini za volju, kao što je rečeno, mnogi od zastupnika koji su tražili smjenu ministra jednostavno su posezali za vašim mislima u pismima i javljanjima na TV kojima ste se izložili i navukli bijes onih koji vas i danas vrijeđaju u komentarima. Pokrivali su se vašim analizama, vašim podacima i vašom hrabrošću, dodatno vas izlažući. Umjesto da su smislili svoje rečenice u koje bi prelili svoje misli, svoje stavove, političku jasnoću i hrabrost. Vašim su imenom mahali kao barjakom ali se, mnogi, nisu upustili u ozbiljno proučavanje činjenica o kojima ste progovorili. Bitka je završila, barjak skinut s jarbola.

Znam da ste naučili drugačije, znam da vam je normalno iznijeti svoj stav bez kalkuliranja i bez straha, ali krivo ste u ovom slučaju pretpostavili. Naime, više puta ste pisali i govorili kako ste s g. predsjednikom Vlade razgovarali i kako ste se, zapravo, oko suštine problema razumjeli i složili. Govorili ste i kako vjerujete da će se sve to izneseno u tete a tete razgovorima uskoro razaznati i u odlukama o plagiranju prvog među ministrima. I tu ste se prevarili kao što ste se prevarili očekujući odgovore na pisma koja ste pisali predsjednicima Sabora i Vlade. Vi, naime, dosta naivno, smatrate da je normalno da se na pisma odgovara, a da dijalog podrazumijeva i pitanja i odgovore pa i promjenu stajališta.

Kod nas to, vidite, često nije tako. Još će se malo o dokazanom ili nedokazanom plagijatu ministra obrazovanja i znanosti pisati po marginama (sic!) i u fusnotama (sic!), ali vam je već jasno i zaključno poslana poruka o tome da vam je slobodno otići jer je ovo slobodna zemlja (šic! a ne sic!) pa na to više nećemo gubiti vrijeme jer imamo važnijih pitanja za rješavanje. Kao što je formiranje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Jer je u Hrvatskoj i dalje ploča sa ZDS u Jasenovcu “delikatno” pitanje pa su zbog takvog stava židovske organizacije bojkotirale obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta.

Konačno, na konferenciji za slobodno odabrane novinare, gospođa predsjednica koja se i dalje nije preselila iako je obećala, na pitanje o vašem odlasku iz hrvatske znanosti zbog ignoriranja problema plagijata jasno kaže kako joj je žao kad ljudi odlaze iz Hrvatske bio to “Đikić ili druga mlada osoba”. Pa je nastavila o nužnosti poticanja optimizma, o vjeri u sebe i svoju državu, o nedostatku zavarivača u Hrvatskoj, o zanimanjima koja nisu cijenjena i tako dalje, sve u odgovoru na pitanje o vašem slobodnom odlasku, a da vas imenom više nije spomenula.

Možda bi vas netko i zadržavao da ne odete sa svojim znanstvenim potencijalom koji je u službi čovječanstva, da ste, eto, zavarivač. S tim da itekako razumijem problem nedostatka zavarivača u hrvatskoj brodogradnji i toj se profesiji klanjam do poda jer rade težak posao za koji se traže posebne vještine i znanje. Stvar je u tome, naime, da bismo se i za Đikiće i za zavarivače trebali boriti i nuditi im najbolje uvjete za rad i ostanak.

Poštovani gospodine Đikiću, puno bi se još moglo pisati o svemu što ste pisali i čemu ste se nadali. Igrom slučaja, zahvaljujući vlastitim pismima, bolje ste upoznali Hrvatsku, slobodnu zemlju. Pa naši su zastupnici u Ustavni sud birali i plagijatore i ljude koji su se po inozemstvu lažno predstavljali. Pa mi u DIP-u imamo čovjeka koji je u nekim istragama rekao da je primio neki novac na nekom parkiralištu. Pa mi imamo Povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa čije se odluke žestoko politički kvalificiraju od politički trenutačno jakih persona. Pa mi u Saboru imamo i to Etičko tijelo, povjerenstvo, što li, koje većini političara baš ništa ne znači iako ga je birao sam taj Sabor kojem odgovara Vlada pa i ministar znanosti i obrazovanja. No, to su već otrcane činjenice koje nikoga ni u šta ne mogu uvjeriti.

Tek samo možda još treba konstatirati da se oko plagiranja nije oglasio ni Most na vlasti ni HAZU. Post festum, Most najavljuje akcije ako bude reakcije iz Augsburga, kao da nije na vlasti i kao da nema snagu odlučivanja. U HAZU vas nisu htjeli primiti, a u slučaju plagiranja nisu se htjeli oglasiti. No, zato se u javnosti govori kako je njihov ugledni član glasao protiv Hrvatske u arbitražnom postupku oko Mola. To, naravno, ne možemo provjeriti jer su te okolnosti tajna u interesu tajnosti postupka.

Poštovani gospodine Đikiću, na kraju, ostaje i dalje pitanje zašto ste se izložili. Moje je mišljenje da je to bilo zato što vam je stalo do Hrvatske i što vam nije svejedno. Zato vam zahvaljujem kao istinskom domoljubu. Pokazali ste ljubav i u ratnim vremenima, ali i poslije. Donacijama, radom sa studentima, putovanjima koje ste sami financirali. Ali i pokušajima argumentiranog uvjeravanja zbog istine i načela čestitosti u znanosti i društvu. Nadam se da ćete, unatoč ignoriranju i podsmjesima, ostati uzor mladima koji predanim radom završavaju svoje diplomske ili doktorske radove kao i svim mladim znanstvenicima koji su spakirali ili pakiraju kofere za odlazak iz slobodne zemlje.

Ja ipak vjerujem da ćete se jednoga dana, kao i ti mladi ljudi, vratiti u Domovinu. Hrvatska treba istinske domoljube koji je vole bez lažne patetike i samoljublja u velikim riječima, ali s puno stvarnih rezultata. Mi koji stalno živimo u Hrvatskoj moramo naučiti prihvatiti druge i drugačije, one s drugim vrijednostima i one koji bez straha ukazuju na propuste ili nepravdu. Moramo naučiti i prihvatiti da nije neprijatelj onaj koji argumentirano kritizira i da nije izdajnik onaj koji ne šuti.

I da, moramo se naučiti priznati da će vaše ime ostatiti zabilježeno u povijesti, znanstvenoj i svakoj drugoj, a imena mnogih trenutačnih aktera i ove priče o đikićima i zavarivačima zaboravit će se nakon ovih ili onih izbora.

Pozdravljam vas s osobitim poštovanjem.

Od 2011. do 2017. da ti pričam

9. prosinca 2011. potpisala sam Pristupni ugovor za EU. Odlukom Vlade tu je mogućnost tada dobio i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Od tog je trenutka prošlo pet godina, ali se petogodišnjica ni na koji način nije obilježila i zapravo gotovo da nitko tu činjenicu u medijima nije spomenuo. Jer, očito, nikakvog spomena nije bila vrijedna činjenica da je Hrvatska 9. prosinca 2011. de facto postala članica EU.

Sabor je još u prosincu prošle godine završio zasjedanje, zastupnici će se odmarati do najmanje 15. siječnja. Mogli su mirno u kupovinu darova jer su im plaće, poreznom reformom od početka siječnja, pristojno povećane. Kao što su povećane i članovima Vlade, kao i PRH (za oko 2 tisuće kn) i drugim dužnosnicima kao što je valjda i normalno kraj 330 tisuća blokiranih građana. Povećane su kao i sve druge iznadprosječne plaće jer su u Vladi smatrali da je svaka rasprava o zamrzavanju plaća dužnosnika čista “demagogija i populizam”. Most se tome nevješto, mlako i hinjeno odupirao (jer je i njima drago dobiti veće plaće, samo “papcima” ne bi bilo drago), kao što su i esdepeovci po saborskim hodnicima zadovoljno trljali ruke, uvjetujući tobože, mostovcima vezanu trgovinu oko minimalne plaće. Jer je veća plaća veća plaća, a manja je plaća manja plaća pa su zato iz SDP-a tobože tražili od Mosta da oni prihvate njihov zahtjev o većoj minimalnoj plaći. Pri tome neupućenoj javnosti pa ni B. Petrovu nisu objasnili da je povećanje minimalca nova obveza poslodavaca, a povećanje plaća dužnosnika nova obveza državnoga proračuna.

Zastupnici su glasali o proračunu (prvi put zajedno u parlamentarnoj većini, kao jedan, Glavaševa i Stanimirovićeva tj. Pupovčeva stranka), za 3 milijuna kn povećan je proračun Direkcije za upravljanje zrakoplovom, a i Ured predsjednika Vlade nabujao je za 4 milijuna kuna (sad ima proračun od 12 mil. kn, a 2011. proračun Ureda predsjednice Vlade bio je 2 mil 383 tisuća kn). Nije objašnjeno, a građani bi morali znati zašto se ta sredstva povećavaju, kao što bi morali znati čemu i kome i zašto se kupuju tone lososa u uredu na Pantovčaku koji je glavna stanovnica obećala preseliliti u Visoku ulicu (nekako baš u ovo vrijeme prije dvije godine).

Neispunjena obećanja danas već zamjenjuju nova koja će ostati neispunjena kao što se nisu ispunila ni obećanja o Hrvatskoj kao najbogatijoj zemlji na svijetu. U novu godinu smo ušli s odlukama o kupovini vojne eskadrile, povećavanjem proračuna za vojsku i s odlukom da ćemo kupiti INA-u. Rečeno nam je to na izvanrednoj presici za novinare (koji nisu smjeli ništa pitati) na Badnjak kad je priopćeno i kako je plan za otkup napravljen, model izmodeliran, ali da nam se neće reći detalji jer da će se sve reći kad za to dođe vrijeme. Iako zapravo nikome nije poznato kad je Vlada, prije čitanja tog priopćenja na konferenciji za novinare na kojoj novinari nisu smjeli pitati, zasjedala na temu INA-e i kakva je to bila rasprava i jesu li svi koalicijski partneri upoznati s modelom kupovine.

U međuvremenu, B. Petrov rekao je u razgovoru za jednu televiziju da se o modelu kupovine razgovara, a nakon toga mu je partner A. Plenković na drugoj televiziji rekao kako su dogovorili da će prodati dio HEP-a i tako kupiti INA-u. Na tu najavu B. Petrov više nije ništa rekao. A bilo bi zanimljivo čuti baš od njega kad je to Most odobrio prodaju HEP-a i je li i HEP važan za energetsku neovisnost Hrvatske i zašto nam on kao predsjednik Hrvatskoga sabora nije otkrio tu činjenicu u razgovru sa Z. Šprajcom za RTL nego je pustio da to M. Bagi na Novoj TV kaže predsjednik Vlade kojeg bira Sabor kojem je Božo P. šef. I jer bi Hrvatski sabor morao raspravljati o kupovini INA-e, prodaji HEP-a i dalekosežnim posljedicama jednog i drugog za Hrvatsku, budući da funkcioniramo u parlamentarnoj demokraciji gdje Vlada odgovara Saboru koji je bira (ali i ruši, kao što smo vidjeli u lipnju prošle godine kad je pala prošla Mostova i HDZ-ova Vlada).

O novcima, modelima i konstrukcijama koje bi mogle potresti Hrvatsku, predsjednica RH se ne oglašava iako je u prošlim vremenima upadala i u ministarstva pokušavajući zaprijetiti ministrima (npr. sjetimo se događaja u Ministarstvu poljoprivrede). Otišla je, kažu vjestice (vjestice, ne vještice), u Ameriku na put koji nije ni služben ni skroz privatan ali o tome u uredu na Pantovčaku ne žele ništa reći. Ili ništa više. A onda su u srijedu priopćili da je to zapravo službeni put i da se letjelo komercijalnom linijom (kako su letjeli i svi prije ovog leta). I to je sve od ureda KGK koji šuti o detaljima, iako bi o svemu morali precizno i jasno izvjestiti javnost pa su još u srijedu dodali da će se tamo sresti i predstavnicima “političkog i društvenog života i nevladinog sektora”. Što, tko, kako, kada?! I bez ijednog selfija.

Jer ni jedan predsjednik ni jedne demokratske države ne može imati tajne pred narodom, građanima i “državljanima” kad otputuje bilo kamo, a kamoli u inozemstvo. Građani koji ta putovanja plaćaju (jer plaćaju i putovanja članovima osiguranja) moraju znati s kojom svrhom i s kojim razlogom i zašto se to putovanje dogodilo baš u vrijeme novogodišnjih praznika kad su predsjednici obično sa svojim građanima pa im Novu godinu ne čestitaju samo preko Facebooka i to fotografijom s Djedom Mrazom. Lažnim. (Jer nema pravog Djeda Mraza).

Za to vrijeme, i dalje ne postoji Komisija za pomilovanje koja je raspuštena zbog afera s pomilovanjima, Komisija za preseljenje s Pantovčaka bezuspješno radi već dvije godine, a Povjerenstvo koje bi razmatralo ZDS u Jasenovcu i općenito, čini se da još nije nije formirano. (Ovo zadnje je jedan od pedeset “prioriteta” Vlade ).

O problemima Imunološkog zavoda nitko se ne izjašnjava, ljudi dolaze na posao, ne rade, ali primaju plaću, a prodajom HEP-a želi se, među ostalim, kako je rekla pp Vlade, riješiti problem uhljebništva. U međuvremenu, mlađahni operativac koji je preuzeo lokalni radio, tamo je zaposlio svoje stranačke kolegice, druge neke gospođe, bliske ili članice vladajućih primljene su na javnom natječaju u Saboru, a aferu sa zapošljavanjem kuma zbog kojeg se mijenjao i Statut Hrvatskih voda već su svi zaboravili.

Danas poslijepodne oglasio se i resorni ministar Dobrović i rekao, u ime Mosta, da je odluka o prodaji HEP-a “dobar smjer” i da je to “preduvjet za jačanje HEP-a”. Jer ništa ne “ojača” dovoljno dok se ne proda kao što smo uostalom, nažalost, vidjeli i u slučaju INA-e. Greške iz prošlosti kao da nisu bile dovoljna kazna pa se sad kreće u novu privatizaciju radi reotkupa INA-e iako još nitko ne zna kako ta cjelokupna transakcija može završiti. Ministar Dobrović nas je izvjestio da konačno “prestaje politika beznađa i bezidejnosti” jer su ga tako pripremili pred nastup. Dakle, o idejama se radi i novoj nadi, a tko bude protiv zapravo će biti promotor bezidejnosti i beznađa.

Ključna pitanja u ovoj priči su političke naravi. HDZ se proteklih godina, nakog bolnih iskustava s INA-om osobito, žestoko protivio prodaji strateški važnih resursa. U Izbornom programu 2011. među ostalim je, u poglavlju ENERGETIKA, pisalo:

“Omogućit ćemo ulazak domaćih i stranih investitora u sektor energetike, ali po principu nove izgradnje, a ne prodaje postojećih infrastrukturnih energetskih objekata i kompanija. U tu svrhu ukinut je i Zakon o privatizaciji HEP-a početkom 2010. godine.” I još: “Nećemo prodaju strateške državne imovine!! Nećemo privatizirati prirodna bogatsva, energetsku i prometnu infrastrukturu.”

Istina, sve je to bilo davne 2011. ali su i tada već glavni akteri ove najnovije priče bili upisani u HDZ pa je i protivljenje bilo kakvoj prodaji strateških bogatstava bio i njihov program. Kao što bi rekli u SAD-u: Get with the program.

Čitajući novine

Od obljetnice stradavanja Vukovara i obilježavanja dana sjećanja na sve strašne dane i hrabre ljude, prošlo je desetak dana. Vukovarske heroje u javnosti više nitko ne spominje, kao ni činjenicu da su se borili za državu kakva je opisana u Ustavu Republike Hrvatske još iz 1990. Sloboda, jednakost, vladavina prava, socijalna jednakost neke su od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, kako je i navedeno u čl. 3. U Ustavu RH opisani su i zastava i grb “čija je osnovica 25 naizmjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) naizmjeničnih polja”, čl. 11.

Zato je svako promicanje i populariziranje zastava koje nemaju status službenih obilježja Republike Hrvatske prilično jasno izigravanje vrednota Ustava i kršenje tog temeljnog državnog dokumenta. Kakvo smo vidjeli i u tjednu iza nas, nekoliko dana nakon komemoriranja sviju koji su poginuli ili teško nastradali za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, zemlju vladavine prava.

Na kninskoj tvrđavi, nakon akcije Oluja, podignuta je zastava opisana u Ustavu, pod tom su se zastavom slavile sve pobjede, a zastava opisana u Ustavu podignuta je i pred Ujedinjenim narodima. A mi smo o zastavi raspravljali (doduše kratko, jako kratko kao i o svim drugim gafovima istaknutih političara) 2016. godine, u zemlji članici EU i NATO saveza. Rekli bi (samo neki): nevjerojatno.

Kao što je nevjerojatno i da nakon svih teških rasprava tijekom pregovaranja za ulazak u EU oko upravljanja javnim poduzećima, sad eto ima najava vraćanja modelu stranačkog kadroviranja u tim istim javnim poduzećima (s naknadno mogućim natječajima, kako tiho, između redova, govore). Iako je ministar (koji je u zadnjem trenutku slaganja Vlade postao ministar pa mu se naknadno našlo i ministarstvo) G. Marić pošteno priznao da će to tako ostati i nakon “privremenih” imenovanja.

Iako je i (pa nije to valjda zaboravljeno) Vlada Zorana Milanovića morala posustati pod pritiskom Bruxellesa i vratiti model natječaja koji je promovirala Vlada koju sam vodila. I sve se to događa baš u trenutku kad je u javnost bubnula afera s kumom B. Petrova zbog kojeg se mijenjao Statut Hrvatskih voda. I koji je trebao šefovski plivati u tim vodama, vedriti i oblačiti iako mu je najvažnija i najprestižnija kvalifikacija upravo to što je kum šefa Hrvatskog sabora. A to je sve (i o mijenjanju Statuta) javnosti podrobno obrazložio prijatelj B.Petrova i osobito važan član Mosta N. Grmoja.

Za to vrijeme čitaju se u Saboru zakoni koji su dio porezne reforme, a ni u naznakama nema još jasne artikulacije o najavljenom zakonu kojim bi se ograničile plaće dužnosnika, kako je to sramežljivo najavljivao Most. Još 15. 11. ove godine, dakle 2016.(a ne prije pet godina), u razgovoru za Novu TV, Božo Petrov je rekao: “Već smo rekli da u ovom trenutku zbog socijalne situacije nama je teško prihvatljivo da plaće dužnosnika rastu. S druge strane razumijem argumente partnera koji govore da je to na određeni način njima teško prihvatljivo jer je dužnosnička razina u ovom trenutku podcijenjena.” I još se žalio da oni nemaju 76 ruku pa ne mogu sami ni o čemu odlučiti. Pri tom je B. Petrov zaboravio da je upravo on inzistirao na mjestu predsjednika Sabora, najviše zbog toga da može upravljati dnevnim redom saborskih sjednica. Svaki zastupnik u Saboru može, naime, podnijeti prijedlog zakona, za hitni postupak potrebno ih je 15, (to su već davno mogli skupiti), i predsjednik Sabora je takav zakon, o nepovećavanju plaća dužnosnika mogao uvrstiti u dnevni red sjednice zajedno s paketom poreznih zakona. Jer se, valjda, za mjesto predsjednika Sabora i borio zato da pravedne i logične zakone može uvrštavati u dnevni red ne oviseći o milosti partnera.

Je, ali B. Petrov “razumije argumente partnera” i ne prilaže protuargumente tvrdnji partnera da je “dužnosnička razina u ovom trenutku podcijenjena”. Kao što nije odgovorio na diskvalifikacije o Mostovim prijedlozima kao “demagogiji”, što mu je partner također prišio.

I tu se vraćamo ustavnim vrednotama budući da je Ustavom RH Hrvatska definirana kao država socijalne pravde i jednakosti. To pak znači da se mogu usuditi napisati kako “dužnosnička razina” nije podcijenjena sve dok: 94.750 umirovljenika prima mirovinu do 500 kn, 88.996 umirovljenika prima mirovinu do 1000 kn, 136.592 umirovljenika prima mirovinu između 1000 i 1500 kn, a između 1500 i 2000 kn prima 227.016 umirovljenika.

Rast će, dakle, velike plaće pa i one dužnosničke, a rast će i povlaštene mirovine. Rast će i PDV za ugostitelje pa ugledni porezni ekspert Hrvoje Zgombić u Jutarnjem listu kaže: “Povećanje PDV-a ugostiteljima dovest će do pada ulaganja i zaposlenosti”. Porezna reforma učinit će i honorarce nesretnima pa su umjetnici, kulturnjaci, uputili pismo Vladi, Saboru i javnosti. Upozoravaju na ionako mala primanja, male honorare i na nova davanja koja će ih dodatno osiromašiti. I njihova je “razina u ovom trenutku podcijenjena” kako bi to rekao gospodin predsjednik Hrvatskog sabora (s puno razumijevanja za nastojanja svih onih koji bi povećavali dužnosničke plaće). No, istini za volju, nitko iz oporbe ne buni se zbog najavljenog povećanja plaća ministrima, zastupnicima, PRH itd. Mudro se oni smijulje a na pitanje bi li podržali zamrzavanje svojih plaća uglavnom odgovaraju kako je to “demagogija”, ali da eto, bi.

Inače, Vlada koju sam vodila smanjila je dužnosničke plaće i mirovine, doduše u vremenima gospodarskog pada. Ali, i danas treba biti oprezan s rastom BDP-a i silnim obvezama koje dolaze na naplatu 2017., a proračunski se izdaci i bez toga planiraju povećati za nekoliko milijardi kuna. Uostalom, porezna reforma izrađena je još u prošloj Vladi pa bi tim prije bilo lakše odustati od nekih mjera koje će produbiti razlike između onih koji žive jako teško i onih koji žive jako dobro u državi koju je Ustav definirao kao socijalnu i državu socijalne pravde.

Stoji grad

Kao da je jučer bio studeni 1991. Bila sam novinarka u Informativnom programu Hrvatskoga radija. U režiju 9 stizali su posljednji izvještaji Siniše Glavaševića i njegovih kolega. Nismo govorili da su posljednji, ali smo znali da je tako. Znao je i Siniša, znali su i najbliži mu suradnici kao što su znali i da će, ako neprijatelj uđe u grad, novinare među prvima tražiti.

U jednom od posljednih javljanja, u glasu i tonu Sinišinom, zvonilo je ogorčenje i razočaranje, ali straha nije bilo. Slušala sam ga posljednji put naslonjena na okvir vrata režije 9 i samo spuznula na pod. Od nemoći, jada, ljutnje i tuge suze su stizale jedna drugu u tišini.

Kasnije, tih dana, razgovarala sam s prognanicima iz Vukovara, uglavnom ženama i djecom smještenim u zagrebačkim hotelima. Djeca su se igrala a ja sam, nesmotreno, braneći se od zebnje i straha, konstatirala na glas kako je lijepo što nisu potišteni i što se igraju. Zastao je i pogledao me preozbiljno jedanaestogodišnji dječak, pogledom starca, i procijedio: “E, teto, kad bi ti znala kako je nama u duši”. Posramio me do kosti i bola.

Da, zapravo; nitko od nas koji nismo bili u Vukovaru kad je gorjelo nebo i zemlja ne zna stvarno kako su preživjeli izdržali i kako su preživjeli. Nitko ne zna kako je bilo u vukovarskoj bolnici osim onih koji su tamo spašavali živote i kojima su tamo spašavani životi.

Mnogih, koji bi o tome mogli govoriti u ovim danima, nema. Dugo već nema dr. Njavre, dragog prijatelja i liječnika koji mi je često pričao o tome kakve je sve nezamislive rane vidio i što je sve u tim nemogućim uvjetima uspio. I koliko dugo nije ni spavao ni jeo ni mislio ni o čemu osim o ljudima koji su bili na granici života i smrti. Samo je radio i radio. Poput Vesne Bosanac koja i danas, skromno i tiho, prebire po sjećanjima ako netko prigodno upita o tim danima u vukovarskoj bolnici.

Puno smo toga o Vukovaru i Vukovarcima zaboravili, a puno toga nikad i nismo znali. Deseci tisuća ljudi koji svakog 18. studenog dođu u Grad čuju općenito o stradanju, o patnjama, o junaštvu, o padu i dizanju. Malo kada i malo tko u ostalim danima govori o konkretnim i stvarnim ljudima koji su branili grad, vjerovali u njegovu nesalomljivost i voljeli ga na različite načine. Neki s oružjem, neki radom, neki samom činjenicom što su u Vukovaru ostali i dijelili sudbinu branitelja. Rijetko se u ostale dane svake godine govori o Marku Babiću ili o Blagi Zadri. Češće bi trebalo i o Pilipu Karauli, Ivanu Kovačiću ili Zoranu Šangutu. On je danas, doduše, na čelu važnog projekta u okviru kojeg je i Škola mira, ali se i o njemu relativno malo zna.

Sjećam se živo čudesnog 15. siječnja 1998. godine i svečanosti povodom završetka mirne reintegracije kad su ključevi Vukovara opet predani Hrvatskoj. Mnogo je toga i o tom danu izblijedilo u sjećanju, ostala je živa slika uz pjesmu o mladosti Vukovara. O svima onima kojih nije bilo, a morali su biti baš tamo jer su nam bili prevažni. Ta pjesma o mladosti Vukovara zalila je suzama cijelu dvoranu i od toga dana počelo se u Gradu obnavljati i u njega se vraćati.

Najljepše priče o ljubavi, žrtvi i nadi čula sam od Kate Šoljić, majke koja je izgubila četiri sina. O Vukovaru je često govorila, o svojoj djeci s jednakom ljubavlju, uvijek nekako prkosna i ponosna. I druga Kata, Katica Zadro, u svojim sjećanjima na supruga i sina sve nas je često okupljala, mirila i tješila.

Kao i Jozefina Varga koje se malo tko sjeti, iako se ona i danas sa svojih 95 godina sjeća svakog detalja ratnog Vukovara, ali i života prije i poslije strašnoga rata. Sin joj je ubijen na Ovčari, odveden je iz vukovarske bolnice i identificiran tek 2000. godine. Jozefina Varga zna tko je odgovoran za smrt njenoga sina ali se sa svime što joj je život donio i odnio pomirila i nevjerojatnom snagom oprala od mržnje. Čudesna je i nadnaravna snaga zbog koje je optimistična i pozitivna iako sad živi u domu, teško pokretna, ali žilavija i svježija od mnogih vukovarskih političara koji često i uzaludno samo zapomažu.

Uz Vukovar me veže i prijateljstvo s Tihomirom Purdom koji je uhićen na temelju fantomskih optužnica koje su stizale i stižu iz Srbije kao trajna odmazda i prema zatočenicima srbijanskih logora. Nakon pada Vukovara mnogi su branitelji pobijeni, a mnogi odvedeni u logore. Tamo su mučeni, silovani, prebijani i ubijani. Među njima je bio i Fred Matić kojem su kasnije, kad je postao ministar branitelja, njegovi suborci podigli šator pred ministarstvom, nezadovoljni njegovim odnosom prema braniteljima.

I da; priznajmo si, sjetimo se; proteklih godina na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u tom je gradu bilo i ponižavajućih scena i mučnih rasprava. Iako je uvijek kolona prema groblju kretala iz dvorišta bolnice, odjednom je svjesno politiziranje kolonu podijelilo, a premalo je bilo slabašnih glasova koji su se takvim podjelama odupirali. Podjele su ponižavale vukovarske žrtve, a svrstavanje među “naše” ili “njihove” pojačavalo je mučnu atmosferu i budilo strah, sram i tjeskobu.

Mnogi danas govore o poštovanju prema žrvi Vukovara i ističu zajedništvo u koloni sjećanja. Ali, treba upitati baš danas; je li ljubav prema Vukovaru bila i protivljenje podjelama na “vukovarsku” i “nevukovarsku” Hrvatsku? Je li ljubav prema Vukovaru i odricanje bilo kome da zapovijeda tko Vukovar voli najviše a tko ga manje ili uopće ne voli? Je li ljubav prema Vukovaru i da se na Dan grada ne izostavi poziv bilo kojem počasnom građaninu/građanki ako taj ili ta nije baš u tom trenutku po volji stranačkim šefovima? Je li ljubav prema Vukovaru da se cijeni i ono što su drugi nekoć napravili za Grad i onda ako i kad ti prvi put dolaziš u Kolonu sjećanja? I je li danas, 2016. godine, ljubav prema Vukovaru i to da poštuješ mišljenje drugih, okupljaš druge i drugačije, ispravljaš nepravde i ne manipuliraš stradalnicima? Je li ljubav prema Vukovaru i da oprostiš sinu Siniše Glavaševića ako je rekao ili napravio nešto nepotrebno, nepromišljeno ili neprihvatljivo? Je li ta ljubav i kad se javno zabrineš nad prijetnjama novinara danas, sjetivši se da su Sinišu Glavaševića i Branka Polovinu brutalno smaknuli na Ovčari (jer su bili novinari)? Je, sve je to ljubav prema Vukovaru i Vukovarcima koji su u danima zbog kojih im se klanjamo bili: što?! Bili su HRABRI LJUDI.

Sjećanja preplavljuju i obuzimaju. Na Ovčari kao i na mnogim drugim mjestima masovnih grobnica diljem Hrvatske, nalazi se jednostavno obilježje s golubicom. Na tom sam projektu radila s dr. Njavrom, kao i na spomeniku koji je postavljen na vukovarskom groblju. Tamo gdje gori vječna vatra. Sjećam se živo i ekshumacija najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata, s 938 pronađenih tijela. I identifikacije pod šatorima i pokopa nekoliko desetaka identificiranih svakog tjedna. Shrvan, nakon tih učestalih pokopa kojima smo nazočili, dr. Njavro je obolio.

U listopadu 1999. s V. Šeksom predložila sam u Saboru da se 18. studeni proglasi Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.

Predlažući tu odluku rekoh tada (26.10.1999). :“Tim se danom, dostojno i primjereno, odaje počast svim braniteljima koji su pridonijeli obrani i stvaranju Hrvatske. Vukovar je simbol slobode, dostojanstva, svega najboljeg što jesmo i što trebamo biti”.

Jučer, 17. studenog 2011. aktualni gradonačelnik Vukovara rekao je kako bi Vlada trebala odlučiti “hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti”. A sigurno zna da ni jedna Vlada ne može otvarati radna mjesta i zapošljavati ljude kao što ne može prisiliti ljude da se vrate ili da idu u kafiće u koje idu “oni drugi”. Ili da “naša” djeca ne idu radije u razred samo s “našom djecom”. Jasan stav o svim problemima na stolu i grada i svake hrvatske Vlade, učinit će i život u Vukovaru boljim i prosperitetnijim.

Vukovar nije samo simbol. To je živi grad u kojem ima i radosti i uspjeha i života, to je grad heroja kojem ne trebaju ni prevelike ni suvišne riječi 18.studenoga.

Vukovar živi i živjet će. O da! Jer je preživio i onda kad su mu namijenili da umre. A mi ćemo pamtiti i sjećati se jer “sjećanje je tajna izbavljenja”.

Kad bismo još nastojali od sutra biti i bolji ljudi, bilo bi to najviše što bismo mogli učiniti za Grad koji je spašavao Hrvatsku.

Obljetnicu da proslavimo

Jučer, 6. studenog 2016., navršila se godina dana otkako je B. Petrov potpisao i ovjerio izjavu kod javnog bilježnika o tome da Most neće davati većinu ni HDZ-u ni SDP-u. A ako bi se to dogodilo, B.Petrov je bio spreman dati ostavku. Pa je u toj izjavi pisalo i ovo: “S druge strane, ako se MOST NEZAVISNIH LISTA jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u proteklih desetak godina i omogući joj time većinu u Hrvatskom saboru, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista te svoj eventualni saborski mandat staviti Mostu na raspolaganje. Ovu izjavu potvrđujem svojim potpisom”. I potpisao se kao Božo Petrov, u što nismo nikad posumnjali a i on nikada nije demantirao.

Taj nesvakidašnji čin u završnici predizborne kampanje 2015. dobio je ogroman medijski prostor i tretirao se kao moralni čin, jamstvo i naznaka novog smjera u politici, a mnogi su građani spremnost na osobnu žrtvu B. Petrova doživjeli kao nadu i zraku svjetla u mračnom političkom tunelu lažnih obećanja, dakako.

No, uz godišnjicu “povijesnog” potpisa (koji je bacio i novo svjetlo na javnobilježničke ovjere), valja konstatirati da Božo Petrov iza sebe već ima funkciju potpredsjednika Vlade RH i da je aktualni predsjednik Hrvatskog sabora s dvogodišnjim mandatom kao jamstvom da će se sve obećano provoditi u djelo. Zahvaljujući u oba slučaja i nakon dva izborna ciklusa koaliciji s HDZ-om i većini u Hrvatskom saboru koju su zajedno lani formirali i koju su jesenas opet dogovorili.

U samo godinu dana od potpisa kod javnog bilježnika B. Petrov se munjevito vinuo na vrhove hrvatske politike, kao rijetko tko, unatoč zaboravljenom i ignoriranom potpisu kod javnog bilježnika koji se više nigdje i ne spominje. U koaliciji s već drugim premijerom u samo godinu dana od prvih izbora na kojima se pojavio, u razgovoru za “Večernji list” 29. listopada 2016. B. Petrov je odgovarajući na pitanje je li zadovoljan Plenkovićevim izborom ministara, rekao: “Taj ću odgovor zadržati za sebe. Namjerno. Rekao sam da se neću miješati. Vlada je odgovornost HDZ-a, a odgovornost Mosta u njoj su četiri ministra i međusobna suradnja”.

U međuvremenu je novi ministar finacija predstavio novu poreznu reformu i njenu ubrzanu implementaciju u svakidašnji život. Kako ministarstvo financija očito nije u “odgovornosti Mosta”, još se ne zna kako će Most reagirati na mnoge nedoumice i javna protivljenja dijelovima porezne reforme koja se počela izrađivati prije više od šest mjeseci (kako je objasnio sam ministar financija i u prošloj i u aktualnoj Vladi, Marić).

Smatra li Most da je pravedno da najviše dobiju oni koji imaju najviše, a da se razrežu više cijene za kruh, mlijeko, lijekove? Poskupjet će mliječni proizvodi, medicinska oprema i pomagala, a ukinut će se oslobađanje plaćanja poreza za prvu nekretninu. Tko kupuje prvu nekretninu? Obično mladi parovi, mladi ljudi od kojih Vlada očekuje poboljšanje demografske slike Republike Hrvatske. Zato je ministarstvu socijale i dodana demografija kao takva iako demografija i socijala nemaju nikakve veze.

U svim dokumentima o populacijskoj politici koje su u Hrvatskoj proteklih godina pisane, kao jedna od glavnih mjera navodilo se olakšano rješavanje stambenih prilika mladim ljudima pa se ukidanje olakšice za prvu nekretninu nikako ne može smatrati doprinosom populacijskoj politici i brizi za mlade koji odlaze iz Hrvatske. (O brizi za mlade nešto je rekla i Povjerenica za informiranje koja je, zbog ignoriranja pitanja o mladima u Republici Hrvatskoj, obvezala KGK da žurno jednom portalu konačno dostavi jednostavne odgovore na jednostavna pitanja o brizi za mlade, obećanjima, obvezama itd.)

No, činjenica je, porezna reforma neće uzrujati hrvatske dužnosnike. I njima će se plaće povećati pa će se lakše disati na Pantovčaku, ali i s obje strane Markovog trga budući da će im svima plaće rasti i za iznose veće od iznosa nekih hrvatskih mirovina. (Mogu o tome bez ustezanja pisati i iznositi mišljenje jer je Vlada koju sam vodila smanjila plaće ali i povlaštene mirovine dužnosnicima). U zemlji u kojoj su stotine tisuća građana blokirani, mirovine male, a mnogi koji rade jedva plaćaju rate kredita i račune za režije, upozoravanje na povećanja plaća dužnosnicima nije demagogija. Porezna reforma mogla bi tako povećati socijalne i ekonomske nejednakosti jer će povećanje ići onima “koji već imaju više” (kako je u “Globusu” pisao i prof. Ivo Bićanić).

Pa kad govorimo o mladima, obećanjima i nadi, spomenimo 27. kolovoz 2015. kad je B. Petrov s mladim istomišljenicima došao na Markov trg u Zagrebu tražeći da se broj zastupnika u Saboru smanji na 99 (s 151), da se plaće dužnosnicima smanje na 9.999 kn i da se od tog novca s 99.999 kn kreditira 999 mladih poduzetnika inovatora kako oni ne bi napustili Hrvatsku. U priopćenju Mosta je pisalo: “.. više od trećine (zastupnika) nisu se u Saboru obratili u raspravama ni toliko koliko je trajala današnja konferencija za medije..pa ipak su u 4 godine uprihodili svaki po gotovo 1.ooo ooo kn”. To je bilo prije izbora prošle godine (a ne prije 9 godina)! A malo poslije izbora B. Petrov supotpisao je koaliciju (dobro; suradnju!) baš s jednim od zastupnika kakvog su opisali u svom priopćenju. Koji nije dolazio u Sabor, nije radio, nije govorio, a “uprihodio” je saborsku plaću.

Dobro, reći će netko, obećanja o smanjenju plaća dužnosnicima bila su obećanja za prošle parlamentarne izbore, prije godinu dana. U posljednjim izborima, nakon rušenja Vlade u Saboru, nije se obećavalo udariti na dužnosnike s 9.999 kn. Ali, nije baš ni floskula usuditi se spomenuti da se u vjerodostojnost politike i političara ubraja sve što su političari ikada rekli, sve što se obećavalo i sve što se zaboravilo.

Jer, poskupljenje mlijeka i kruha nitko u kampanjama za parlamentarne izbore nije najavio. Kao ni povećanje PDV-a na ugostiteljske usluge, ni povećanje PDV-a na knjige s 5 na 18 posto zbog čega mali nakladnici najavljuju ključeve u brave. O svemu tome Most se, kao glavni partner u vlasti, još nije oglasio službeno iako je potpuno nevjerojatno da porezna reforma nije najprije dogovorena među partnerima u tišini pa onda puštena u život i u Sabor.

U međuvremenu, dogodila su se uhićenja bivših pripadnika HVO i HV pa je cjelokupna politička i opća javnost usredotočena na rasprave oko toga tko je što znao i kada. Iako je gospodin Miljavac u nedavnom razgovoru za RTL razgovjetno rekao kako je o svemu lošem što se očekuje i o optužnicama već davno pisao predsjednici Republike. Uostalom, mnogi od umirovljenih generala (Miljavac, Markač, Gotovina..) članovi su njenog Vijeća za domovinsku sigurnost, D. Krstičević je predsjednik toga Vijeća pa je sigurno bilo vremena da se na dnevni red stavi i bolno pitanje optužnica iz BiH. Svakako, svi će najviše očekivati od Vlade RH koja u konkretnim slučajevima nema prevelikog manevarskog prostora.

Porezna reforma ipak će ostati u fokusu javnosti i medija. Zato što je Republika Hrvatska socijalna država i država socijalne pravde jer ju je tako definirao i Ustav Republike Hrvatske koji u Izvorišnim osnovama kaže: “… Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje”.

A u čl. 51. st. 2. : “Porezni sustav temelji se na načelima jednakosti i pravednosti.”

Ustav nas, dakle, obvezuje i stvara okvir za djelovanje politike. Iako izrijekom ne propisuje da se politička obećanja moraju ostvariti, ali i ne zabranjuje lažna obećanja.